
Suđenje penzionisanom generalu Armije RBiH Atifu Dudakoviću i njegovim saborcima iz Krajine nastavljeno je ročištem na kojem su o okolnostima smrti njihovih srodnika govorila tri svjedoka Tužilaštva.
Prvi je svjedočio Nedjeljko Petrović, kojem je, tvrdi, ubijen otac. I ostale dvije svjedokinje govorile su o navodnim ubistvima srodnika, iako materijalni dokazi u slučaju treće svjedokinje potvrđuju kako je njena srodnica umrla prirodnom smrću. Nijedan od svjedoka nije bio prisutan kada su se desili događaji kojima su svjedočili. Dio odbrane kaže kako svjedoci nisu ponudili nijednu relevantnu okolnost koja je u vezi s operacijom Sana ’95.
Nedjeljko Petrović posvjedočio je kako su mu roditelji bili u selu Rainovci, u općini Bihać, a tokom augusta 1995. godine otac je otišao u selo Vrtoče, gdje je boravio do septembra 1995. godine. Na unakrsnom ispitivanju odbrane moglo se čuti kako ne zna ko mu je rekao da je otac otišao u Vrtoče i da su posmrtni ostaci njegovog oca pronađeni na suprotnom području od Vrtoča, u selu Gorijevci. Materijalni dokazi, odnosno dokumenti pokazuju kako je identifikacija prvi put urađena na Vojnom sudu u Banjoj Luci 21. 3. 1996. i da ju je uradio Ljubomir Curkić.
Kada je pala SAO Krajina tada smo morali iseliti iz Rainovaca. Mama je otišla u Srbiju kod sestre, a otac je gonio stoku. Otišao u Vrtače kod Dane Radoševića. Boravio je kod njega do septembra, ne znam kada je bilo padanje ovih općina. Kada je padao Petrovac, tada je i on krenuo i potjerao je stoku, išao prema Petrovcu, šta ja znam, nisam s njim bio – kazao je Petrović na suđenju.
Dio odbrane tvrdi kako su svjedoci govorili o okolnostima koje nemaju značaj za ovaj predmet.Prvi svjedok je govorio o stradanju svog oca u periodu kada Peti korpus nije bio na tom području, poručuje dio odbrane.
Sutkinja Marenić je meni zabranila pitanje u korist takve vlastite tvrdnje, a ja mislim i ubijeđen sam da imam na to pravo. Kao što imam pravo svjedoku ponuditi konstataciju, dakle moju tvrdnju da mu otac nije pronađen na tom mjestu kako on tvrdi, nego iz materijalne dokumentacije proizilazi sasvim suprotno – ističe Feraget. Druga svjedokinja bila je Tanja Runić, koja je govorila o smrti oca Nikole Dragića koji, prema njenim riječima, nije bio vojno angažovan.
Odbrana tvrdi kako u dokaznom materijalu, odnosno u kartici o nestalim osobama Crvenog križa od 15. 10. 1995. godine piše kako je prilikom smrti imao vojnu odjeću na sebi. To je dio dokumentacije koju posjeduje odbrana, ali i Tužilaštvo. Treći svjedok Tužilaštva bila je Mileva Bijelić, koja je svjedočila o smrti tetke koja je živjela u Republici Hrvatskoj. To da je njena tetka bila lošeg zdravstvenog stanja tokom izlaska iz Hrvatske u BiH za vrijeme „Oluje“ je potvrdila, kao i to da je išla prema Bosanskom Petrovcu u koloni. Svjedokinja Bijelić se ne sjeća detalja s identifikacije, iako je bila prisutna 2011. godine, gdje su nalazi, prema tvrdnji odbrane, pokazali kako je tijelo bilo kompletno te da je umrla prirodnom smrću.
Imamo materijalni dokaz da je da je njena tetka iz Hrvatske prolazivši kroz B. Petrovac išla za B. Luku ili za Srbiju i da je kod nje nastupila prirodna smrt i ne zna se kada i gdje umrla, osim da je ukopana u pojedinačnu grobnicu – pojasnio je Feraget.
Tužiteljice su zatražile da se ovakva svjedočenja u narednom periodu samo iščitaju iz iskaza, s obzirom na to da ih je planirano najmanje 200 za naredni period, što odbrana nije odobrila, nego je predložila da se odustane od ovakvih svjedoka.
Tri svjedoka koja nisu ponudili nikakvu, nijednu relevantnu okolnost i nakon toga je uslijedio prijedlog Tužilaštva da izjave ovakvih 200 svjedoka samo pročitamo.Advokati i ja smo se protivili tom prijedlogu, jer to ne predstavlja zakonsku mogućnost.
Sutkinja u ovom predmetu predložila je da ovakve svjedoke samo odbrana ispita. Odbrana se nada da takva odluka neće biti prihvaćena, jer je teško raditi unakrsno ispitivanje bez okvira, kako su istakli. Ovdje je jedini cilj bio prikazati što veći broj žrtava, iako one nemaju veze s operacijom „Sana ’95“, poručila je odbrana.