Pitanje eventualnog dogovora predsjednika Republike Srpske s pravosudnim vlastima Bosne i Hercegovine u vezi s oslobađajućom presudom otvara mnoga nova vrata političkih kalkulacija. Ako bi Milorad Dodik postigao takav dogovor, zakon o državnoj imovini – za koji se do sada tvrdilo da predstavlja neprelaznu crvenu liniju za RS – više ne bi predstavljao prepreku.
Naime, sve upućuje na to da bi Dodik bio spreman učiniti ustupke u vezi s državnom imovinom kako bi izbjegao ozbiljne pravne posljedice i osigurao političku dominaciju u narednim izbornim ciklusima. Time bi, simbolički, crvena linija, koju je toliko puta naglašavao kao nepovredivu, bila pregažena iz političke računice i interesa ličnog preživljavanja.
Ovakvi potezi ukazuju na duboku trgovačku logiku koja se uvukla u političke procese u Bosni i Hercegovini, a koja uveliko prevazilazi etničke interese ili principe decentralizacije. Naime, na nedavnim sjednicama Parlamentarne skupštine BiH, delegati su izabrali članove Komisije za odlučivanje o sukobu interesa, ali ovaj put bez obaveznog glasanja po etničkom ključu. Naizgled tehnička promjena u strukturi Komisije zapravo otvara put drugačijem načinu odlučivanja, po kojem entitetska većina više neće biti presudna, nego će se odluke donositi jednostavnom većinom glasova. Takva postavka ne bi bila moguća bez prećutne saglasnosti vrha Republike Srpske, odnosno bez Dodikovog pristanka.
Opozicioni poslanici iz Republike Srpske, poput Mladena Bosića iz SDS-a, ističu kako bi ukidanje etničkog odlučivanja u komisijama bio nezamisliv potez bez saglasnosti Dodika i vrha vlasti Srpske. Bosić vjeruje da Dodik ne bi pristao na ovo iz čiste političke volje, već da je riječ o "trgovini" koja uključuje lične interese, pa možda čak i povezanoj s aktuelnim suđenjem pred Sudom BiH.
Branislav Borenović iz PDP-a smatra da je ovakva nova struktura Komisije za odlučivanje o sukobu interesa poput "Pandorine kutije" koja bi mogla postati presedan u bh. institucijama. Borenović napominje kako je ovim narušen mehanizam zaštite konstitutivnosti, jer je omogućeno odlučivanje prostom većinom, što postavlja pitanje da li će ovakva praksa postati standard i za druge komisije, posebno u kontekstu povlačenja sredstava iz EU fondova.
Za narod, međutim, problem leži u sve većoj vulgarizaciji politike i iskrivljenom shvatanju stvarnosti. Mnoge poteze vlasti u Republici Srpskoj prati očigledna propaganda, koja u ekstremnim slučajevima dolazi do apsurda, poput stava da uvođenje jedinstvenog broja 112 za hitne slučajeve predstavlja „prenos nadležnosti“.
U međuvremenu, Dodikovi ustupci postaju sve očigledniji, posebno u kontekstu priča o potencijalnim dogovorima u zamenu za oslobađajuću presudu. Ako bi, kako se spekuliše, uspio osigurati takvu presudu, pitanje državne imovine više ne bi bilo kamen spoticanja. Takva situacija mogla bi obezbediti Dodiku dugotrajnu političku nadmoć, jer bi oslobađajuća presuda mogla biti ključan faktor u osiguravanju novih izbornih pobjeda.
U ovom kompleksnom političkom momentu, RS bi mogla preći granicu koju je Dodik ranije nazvao „crvenom linijom“ – odricanje od onog što je deklarisano kao „neotuđivo pravo“ Republike Srpske u zamjenu za političko preživljavanje. Ako dođe do tog scenarija, narednih godina mogli bismo svjedočiti produbljivanju političkog cinizma u zemlji, dok se povjerenje građana dodatno narušava pred očiglednim primjerima političke trgovine u korist ličnih interesa, gdje se čak i najvažnija pitanja državne imovine stavljaju na sto za pregovore.
