Ovo je priča o jedinoj profesionalnoj seriji fotografija egzekucije iz rata u Jugoslaviji
U Brčkom je na početku rata nastala jedna od najmonstruoznijih fotografija snimljenih u toku rata u BiH. Na njoj se vidi kako suđeni ratni zločinac Goran Jelisić, zvani adolf, s leđa, iz automatskog pištolja Škorpion, hicem u potuiljak ubija Huseina Kršu i Hajrudina Muzurovića.
Ko je snimio fotografije? Kako su nastale? Zašto je zločinac dozvolio da bude fotografisan? Ko je dozvolio da fotografije budu objavljene? Kako se dogodilo da ovakva fotografija dobije prestižnu svjetsku nagradu?
Ova pitanja su počela mučiti novinarku Barbaru Matejčić, novinarku BIRN-a u Srbiji. Godinama je istraživala ovaj slučaj, a onda i objavila priču o svom istraživanju i informacijama do kojih je došla.
- Danas pred vas stavljamo priču, koju novinarka Barbara Matejčić piše godinama – uz beskrajnu istrajnost, pažnju prema sagovornicima i veru da istina, koliko god bila teška, može biti isceljujuća.
Znali smo da će izazvati nelagodu, gađenje, tugu. Ali nas je još jače držalo pitanje: šta se događa sa društvom koje izbegava istinu, samo zato što boli?
Pismeni izvor
Ovo je priča o jedinoj profesionalnoj seriji fotografija egzekucije iz rata u Jugoslaviji.
Fotografije koje su obišle svet, donele međunarodnu nagradu, ali iza kojih je ostala praznina i pitanja: ko ih je snimio, kako je ubistvo bilo omogućeno pred objektivom, i zašto niko ništa nije pitao? Na ta pitanja Barbara traži odgovore, razgovarajući i sa svedocima, i sa zločincima. U tekstu ćete pročitati mnogo toga što nećete moći da zaboravite.
Neki članovi redakcije su tokom rada na ovoj priči imali mučninu, fizičku nelagodu. Verujemo da će se to desiti i nekima od vas. I to je u redu.
Nije smisao ovakvih priča da nas umire – njihov smisao je da nas trgnu. Da nas podsete kako zločin izgleda izbliza. Da nas nateraju da se ne pravimo da ne znamo. Ako postoji neka nada da ovde nešto popravimo, onda ona leži upravo u istini. Ma koliko da boli, napisao je urednik srbijanskog BIRN-a Milorad Ivanović.
Barbara Matejčić je u svom istraživanju kontaktirala brojne profesionalce, koji su na bilo koji način bili povezani sa objavljivanjem ove fotografije. Uspjela je razgovarati i sa fotografima koji su je napravili.
" Priča da su Bojan Stojanović i Srđan Petrović platili Jelisiću za ubojstvo, provlači se beogradskim fotografskim i medijskim krugovima već dugo. Krenula je od Srđana Ilića, fotografa koji je za vrijeme rata radio za agenciju AP. Zvala sam ga 2019., nije htio razgovarati o tome. Zvala sam ga ponovno 2022., rekao je da je odlučio da o ratnom vremenu više neće razgovarati. Rekla sam mu da ću onda koristiti pismeni izvor u kojem tvrdi da su fotografi platili Jelisiću i pitala ga stoji li iza toga još uvijek. Rekao je da ga zaobiđem sasvim u tekstu ako mogu, ako ne, da koristim taj pismeni izvor.
U knjizi iz 2013. „Rat slikama, suvremena ratna fotografija“ fotografkinje Sandre Vitaljić Srđan Ilić kaže: „Njih dvojica su dolazila kod mene u AP i tražili da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dozvolu, dam unapred pare, i opremu za razvijanje i slanje slika, jer će oni doneti ‘fenomenalne slike’ koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam ništa dao, jer je sve izgledalo jako neozbiljno. Posle toga se Bojan pojavio u restoranu Klub književnika u Beogradu sa gomilom printovanih slika tog događaja i pričao za stolom da su platili tom Adolfu 500 maraka da ubije tih nekoliko muslimana.“
Svi fotografi s kojima sam razgovarala su znali za tu priču, ali nitko drugi nije čuo od Bojana ili Srđana da su platili Jelisiću za ubojstvo. Samo Srđan Ilić. Jelisić je bio pohlepan. Osuđen je za novčanu prevaru prije rata, osuđen je za krađu za vrijeme rata. Novinarka Gordana Igrić u tekstu za list Bosanska pošta iz 1998. za Jelisića piše da je „bio u potrazi za stranim novinarima od kojih je pokušavao da naplati svoje izjave. Saznajemo da je počinjao sa sumom od 6.000 maraka, ali da bi na kraju priznavao da je i 200 maraka dovoljno.“ Na suđenju je Jelisić priznao da je iz Brčkog otišao sa 6.000 ili 7.000 njemačkih maraka i potrošio ih u dva, tri mjeseca. Tada je prosječna mjesečna plaća u Bosni bila oko 100 maraka.
Tužba za klevetu
Bojana Stojanovića jako uznemirava optužba da su on i Srđan Petrović platili fotografiranje.
Došla sam do njega mjesecima nakon što mi je rečeno da nije više živ. Prilično je živ i živi u Španjolskoj zadnjih deset godina. Tamo se zbog partnerice preselio iz Nizozemske. Bavio se ponešto fotografijom davno u Nizozemskoj, ali kaže da ga „više nije zanimalo da pravi fotografije, nego da ih prodaje“ pa je imao digitalnu platformu za prodaju fotografija.
Prema prikupljenim podacima, radio je svašta. Kupovao internetske domene, preprodavao kompjuterske dijelove, a u Španjolskoj ima Marbella television, nešto kao streaming platformu na kojoj je puštao nezanimljive snimke sebe i partnerice kako se zabavljaju.
Bio je vrlo razgovorljiv. Htio je da se „prvo upoznamo“ i da vidi „koristim li mozak“. Pitao me jesam li udana. Imam li djecu. Imam li ljubavnika. Zanimalo ga je tko je od fotografa s kojima sam razgovarala imao najbolji smisao za humor. Rekao je da su svi „dosadni kao ježevi“.
Na spomen Srđana Ilića se odmah razljutio. Kaže da je Ilić izmislio priču o plaćanju, jer je bio ljubomoran. „To je takva naivna glupost da ne mogu da verujem da su to ljudi prihvatili“, kaže. Spomenuo je i mogućnost da ga tuži za klevetu.
O samim okolnostima fotografiranja ubojstva je govorio različito nego nizozemskim medijima kada je nagrađen. Sada kaže da ne bi mogli ući u taj dio Brčkog da nisu radili za beogradske Večernje novosti, jer su svi „strani novinari bili neprijatelji Srbije“. Kaže da je Jelisić znao da ga fotografiraju. Dapače, razgovarao je s njim kratko poslije ubojstva. On i Srđan Petrović su znali da će ljudi biti ubijeni. „Nama su oni rekli da će da ubiju ljude zato što su bili snajperisti. Kako ja mogu da znam da li je to tako ili nije?“ Nije precizirao tko im je to rekao. „Neki lokalni“, kaže. Nizozemskoj televiziji je još 1993. rekao da ubijeni nije bio snajperist.
Rekla sam mu da je Jelisić haškim istražiteljima izjavio da je to bilo namješteno snimanje, koje je trebalo prikazati navodne srpske žrtve. Nasmijao se i rekao da mu je to „nova informacija“. Rekao je su i on i Srđan Popović mislili da će te fotografije promijeniti svijet na bolje, možda i zaustaviti rat. Rekao je da Reuters još uvijek ima jedan original njegovog filma, dok mu je drugi film zaplijenila srpska tajna služba. Reuters u svojoj digitalnoj bazi nema fotografije Bojana Stojanovića, to mi je provjerio fotograf koji radi za njih.
Brojne poruke
A zašto je Jelisić dozvolio da ga fotografiraju dok ubija?
„Zato što je bio ponosan da brani srpsku ideologiju. To je uradio Srbin koji je bio lud“, odgovara Stojanović.
„Kako nitko drugi nije to dozvolio?“, pitala sam ga.
„Otkud znam. Verovatno su bili pametniji nego Jelisić.“
„Od svih počinitelja zločina u ratu Jelisić je najgluplji?“
„To si ti rekla.“
Sutradan mi je poslao poruku da sam dan ranije razgovarala s „ChatGPT AI Voice Clone-om“ i da me iskoristio za svoj eksperiment. Nije inzistirao na tome, kao da ni sam nije računao da ću u to povjerovati. Nije povukao ništa što je rekao. Slao mi je puno poruka, među ostalim i da me želi upozoriti da će mi uspostava kontakta s njim promijeniti život. Zvao me, pa i usred noći, ali se nisam javljala. Šest mjeseci nakon našeg prvog razgovora još mi je slao poruke.
Srđan Petrović je također izbjegao u Nizozemsku. Kao i Bojan, dobio je politički azil i tamo živio duže vrijeme. No on se vratio u Srbiju.
Petrović ima dobru karijeru. Pilot je privatnih aviona. Nije odustao od fotografiranja, snima Formulu 1. Nazvala sam ga da se nađemo u septembru 2023. kada sam bila u Beogradu. Nije mogao, ali je spremno razgovarao sa mnom telefonski.
Kaže da su dan prije nego što su krenuli u Bosnu Stojanović i on čuli da se nešto dešava u Brčkom i odlučili su otići tamo. U centru su vidjeli dvojicu koji nekud vode drugu dvojicu. Pitao je onog u policijskoj uniformi – kasnije će saznati da je to bio Jelisić – gdje ih vode. „Rekao je ‘Vodimo ih na svadbu’, i nacerio se“, prepričava Petrović. Kaže i da je Jelisić tada za čovjeka kojeg će uskoro ubiti dodao: „Ovo mi je 180 i neki, neka namirim dve stoje i idem kući“. Bili su na dva metra od njega, kaže Petrović. To kaže i širokokutni objektiv. Kada su počeli pucati, Srđan i Bojan su snimali. Kaže da su bili šokirani. Srđanova fotografija ubojstva Hajrudina Muzurovića je objavljena na naslovnici Time-a. Petrović kaže da su ih ubojice ignorirali i da je to normalno, jer su znali da su oni etnički Srbi, da Rumunj ili Šveđanin ne bi ni mogao tu doći.
Uklanjanje imena
„Znate kako idu novinari u rat? Tako da sede deset kilometara od borbi, pijanče i izmišljaju priče. Mi smo se uvek g....i da idemo tamo gde je frka. Mladi, hrabri, ludi, ambiciozni. Dobili smo šansu da radimo za veliku kompaniju, konačno plaćeni kako treba, sve ono o čemu smo maštali“, kaže.
Kao autor fotografija je na internetu ostao zabilježen Stojanović. On kaže da je Petrović platio da se njegovo ime u vezi s tim fotografijama ukloni s interneta. Pitala sam Petrovića je li to točno. Negirao je i rekao je da je Stojanović „psihički odlepio“., navodi se u tekstu.
