Milorad Dodik, vječni vladar entiteta Republika Srpska, čovjek koji je godinama sistematski razgrađivao institucije Bosne i Hercegovine, negirao genocid, prijetio otcjepljenjem, nazivao pravosuđe BiH „nelegalnim“, visoke predstavnike „stranim okupatorima“, a bošnjačke političke lidere „islamskim fundamentalistima“ — sada poziva na “razgovor”.
I to sve, pazite sada, pod plaštom "unutrašnjeg dogovora", "dijaloga", "dejtonskog okvira", i „legitimno izabranih predstavnika“. On, koji je lično razorio svaki pokušaj međuentitetskog kompromisa, sada traži spas. Ali ne za BiH. Ne za građane. Nego za sebe.
Jer Dodik nije poslao poziv na sastanak iz državničke mudrosti – nego iz čistog političkog očaja i golog straha.
Kada pravda zakuca na vrata, diktatori mijenjaju retoriku
Oni koji poznaju logiku autokrata znaju: kad zatrese pravosudni aparat, kreće kukavičko pozivanje na jedinstvo, dijalog i Ustav. Upravo to sada gledamo. Milorad Dodik, Radovan Višković i Nenad Stevandić – trojac iz noćne more demokratskog društva – trenutno su nedostupni za Tužilaštvo BiH. Ne zbog odmora, bolesti, protokola. Ne. Nedostupni su jer je protiv njih formiran predmet za krivično djelo napad na ustavni poredak, a nakon ignorisanja poziva na saslušanje, Sud BiH izdao je naredbu za njihovo privođenje.
I baš sada, kad im prijete lisice, zatvorske ćelije i stid pred historijom, Dodik se probudio kao „čuvar Dejtona“. Čovjek koji je tražio ukidanje Suda BiH, koji je naredio institucijama RS da ne sarađuju sa SIPA-om, koji je zatražio zakon o nepriznavanju odluka Ustavnog suda BiH, sada poziva na poštivanje „Ustava i Dejtonskog sporazuma“. Može li više licemjerja u jednom čovjeku?
Hotel u Doboju, simbol Dodikove paranoje
Da stvar bude još tragikomičnija, Dodik sastanak zakazuje ne u državnim institucijama, nego u hotelu Park u Doboju. Jer institucije su, po njegovim riječima, „neprijateljske“, „instrument bošnjačke dominacije“ i „leglo nepravde“. Ali sada, kada više ne zna kome da se obrati, kad su mu se zatvorila vrata ambasada, kad više ni Rusija ne garantuje njegov politički imunitet, kad mu kineske poruke zvuče suzdržano, jedini izlaz mu je – pozvati iste one koje je godinama vrijeđao.
No poziv upućen opoziciji i drugim liderima nije nikakav čin pomirenja. To je manipulacija, pokušaj da sebe predstavi kao „čuvara stabilnosti“, a zapravo kupuje vrijeme. Vrijeme koje mu je itekako potrebno da nađe izlaz iz pravosudne omče koja se sve više steže.
Dodik više ne vjeruje ni svom narodu – samo svojim strahovima
Kad neko poput Dodika, koji se 20 godina ponaša kao lokalni šerif, počne iznenada zazivati "dijalog", to nije znak zrelosti, nego panike. On ne poziva na razgovor jer želi dogovor, već jer zna da mu se bliži kraj. Njegov politički projekat se urušava iznutra – budžetske rupe, egzodus mladih, rast opozicije, gubitak kontrole nad nekim lokalnim zajednicama, i što je najvažnije – gubitak zaštite međunarodnih sponzora.
Dodik se ne boji bošnjačkih političara, opozicije, stranaca. On se boji zatvora. Boji se vlastitih riječi koje je godinama izgovarao. Boji se presuda koje mu više ne može izbjeći jer mu mandat predsjednika RS ne garantuje vječni imunitet. Boji se da će historija jednog dana napisati ono što svi znamo: da je bio politički profiter, trgovac nacionalizmom i destruktivac par excellence.
Poziv na sastanak je poraz, a ne poziv na pomirenje
Dodik zna da mu vrijeme ističe. Sastanak u Doboju nije nikakav istorijski trenutak. To je molitva čovjeka koji zna da dolazi kraj jedne mračne ere. Pozvati političke lidere u trenutku kada izbjegava suočavanje sa tužiocima, nije izraz snage – nego slabosti. Nije izraz liderstva – nego političkog kukavičluka. Da je zaista htio dogovor, to je mogao učiniti 100 puta do sada. Umjesto toga, birao je konflikte, poniženja, ucjene.
Zato ovaj trenutak treba jasno imenovati: Dodik se uplašio. Uplašio se gubitka vlasti, uplašio se opozicije koja mu diše za vratom, uplašio se naroda koji ga više ne prati kao nekada, uplašio se zakona koji ga više ne štiti, i na kraju – uplašio se samog sebe. Jer sve što je radio – sad dolazi na naplatu.
A kada strah uđe u kabinet predsjednika – pozivi na sastanak dolaze prekasno.
