U Srbiji posljednjih dana vlada prava panika oko dostupnosti eura u mjenjačnicama.
Građani širom zemlje prisiljeni su da unaprijed rezervišu stranu valutu, dok se u bankama i mjenjačnicama vrši prava borba za svaki dostupni euro. Razlog ovog talasa straha je kriza oko Naftne industrije Srbije (NIS) i neizvjesnost oko američkih sankcija, koje bi se navodno mogle proširiti i na banke koje posluju s NIS-om.
U praksi, ovo znači da građani ne mogu jednostavno doći i kupiti eure po slobodnoj volji – mjenjačnice drže novac u ograničenim količinama, a ponuda se dijeli „na kapke“ i po hitnom postupku. U Novom Beogradu, mjenjač tvrdi da raspolaže sa samo 500 eura, dok u Kragujevcu nisu u mogućnosti da prodaju više od 2.000 eura u nekoliko sati.
Takva ograničenja, koja zvanično nisu posljedica nestašice, već izazvana panikom, jasno pokazuju da se stvara osjećaj straha i hitnosti.
Sve je počelo kada je predsjednik Aleksandar Vučić upozorio javnost da bi američke sankcije mogle pogoditi i banke koje posluju s NIS-om, pa čak i Narodnu banku Srbije. Rezultat je trenutna histerija i masovno povlačenje novca s računa, dok građani pokušavaju „osigurati“ svoje ušteđevine u eurima.
Panika je dodatno podgrijana minimalnim padom vrijednosti dinara, koji je nakon godina stabilnog kursa, u decembru pao za 0,2 posto u odnosu na euro. Za običnog građanina, to je dovoljno da potakne lančanu reakciju straha – panika se širi brže nego vijesti same. Ljudi su uplašeni, a povjerenje u dinar, već narušeno iskustvima iz devedesetih, dodatno urušeno.
Trenutno stanje jasno pokazuje da kurs eura neprestano nadmašuje psihološku granicu od 117 dinara, dok Narodna banka Srbije pokušava održati kontrolu kroz ukidanje dodatnih provizija i ograničenje odstupanja kursa do 1,25 posto. Ipak, ove mjere nisu dovoljne da umire strah među građanima, jer se radi o psihološkom, a ne ekonomskom problemu.
I dok narod strepi za svaki euro, Vučić pažljivo vodi igru straha. Panika koju je izazvao ili pojačao svojim izjavama omogućava mu da se u javnosti prikaže kao „spasitelj“ kada se situacija navodno stabilizuje. Ovu strategiju, u kojoj lider stvara kriznu atmosferu da bi potom dramatično „riješio problem“, on koristi da bi politički profitirao, dok građani plaćaju cijenu straha i neizvjesnosti.
Kriza oko NIS-a dodatno naglašava stvarnu i umjetno proizvedenu neizvjesnost. Rafinerija u Pančevu prekinula je rad, nafta ne stiže preko naftovoda, a javnosti nije poznato postoji li dogovor s potencijalnim kupcem ruskog udjela u NIS-u. Predsjednik Vučić obećava „važne vijesti“ i „dobre vijesti za građane“, ali ostaje nejasno koliko je riješio problem, a koliko ga je upotrijebio za političku predstavu.
U cijeloj ovoj igri, obični građani ostaju u strahu, prisiljeni da kupuju eure po ograničenim količinama i visokim kursom, dok vlast koristi svaku priliku da stvori utisak kontrole i herojske intervencije. Panika nije slučajna – ona je alat politike i način da Vučić pokaže kako je on jedini koji može „spasiti“ Srbiju od krize koju je sam kreirao.
Ovo je scenario u kojem se ekonomija, psihologija i politika stapaju u jednu brutalnu igru: Narod plaća strahom, a lider slavi spasitelja.
