Na današnji dan, 22. maja 1992. godine, u trenutku kada su tenkovi i granate već nemilosrdno razarali Sarajevo, kada su logori i etničko čišćenje postajali krvava svakodnevica, Bosna i Hercegovina je – uprkos svemu – podigla svoju zastavu među onima koji su priznati, među onima koji postoje, među državama članicama Ujedinjenih nacija.
Bio je to čin dostojanstva i opstanka, krik naroda koji je odbio da nestane.
Zajedno sa zastavama Slovenije i Hrvatske, zastava Republike Bosne i Hercegovine prvi put se zavijorila ispred sjedišta UN-a u New Yorku, simbolično potvrđujući suverenitet i međunarodno priznanje jedne zemlje koja se u tom trenutku borila za goli opstanak. Bio je to trenutak ponosa, ali i trenutak gorčine – jer svijet je tada, iako je priznao Bosnu i Hercegovinu, tek počeo zatvarati oči pred onim što se dešavalo na njenom tlu.
U Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija tog dana govorio je tadašnji ministar vanjskih poslova RBiH Haris Silajdžić. U govoru koji je ušao u historiju, Silajdžić nije krio ni ponos, ali ni očaj – jasno je poručio da se u Bosni i Hercegovini događa genocid. Uputio je apel međunarodnoj zajednici da aktivira Poglavlje VII Povelje UN-a, koje omogućava vojnu intervenciju kako bi se zaustavilo masovno ubijanje i očuvala stabilnost regije. Taj poziv tada nije naišao na odgovor. I dok su saloni diplomatije oklijevali, u Bosni i Hercegovini su padali gradovi, ginuli civili, i rađale se masovne grobnice.
Prijemu je prisustvovao i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, državnik koji je do posljednjeg daha nosio teret opstanka jedne multietničke, evropske zemlje. Njegovo prisustvo u New Yorku, dok je u Sarajevu svaka sekunda bila borba za život, bio je akt političkog otpora, dostojanstva i odlučnosti.
Prvi ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama postao je Muhamed Šaćirbegović – sin izbjeglice iz Kraljevine Jugoslavije, koji je odrastao u Americi, ali nikada nije zaboravio svoje porijeklo. U narednim godinama, upravo je on postao glas Bosne i Hercegovine u institucijama koje su sporo, prekasno i neodlučno reagovale na agresiju i genocid.
Prijem Bosne i Hercegovine u UN bio je mnogo više od formalnosti. Bio je to trenutak kada je međunarodna zajednica priznala da narod ove zemlje ima pravo na postojanje, na identitet, na svoju domovinu. Taj dan, 22. maj 1992., jedan je od najsvjetlijih trenutaka u novijoj historiji BiH – jer je uprkos razaranju, smrti i tišini velikih sila, donio potvrdu da Bosna i Hercegovina postoji.
Trideset tri godine kasnije, sjećamo se ovog dana s ponosom i tugom. S ponosom jer smo preživjeli, jer zastava Bosne i Hercegovine i dalje stoji među članicama UN-a. S tugom jer znamo koliko je života plaćeno da bi ta zastava tamo stajala.
Neka 22. maj bude dan sjećanja, ali i podsjetnik – da je međunarodno priznanje vrijedilo samo ako suživot, pravda i istina nastave da žive među nama. Jer država nije samo zastava na jarbolu – država su njeni ljudi, njihovo pravo da budu svoji, da govore, da vjeruju, da žive.
I zato, neka živi Bosna i Hercegovina – zemlja koja je, i kada su je pokušali ugasiti, dokazala da njen identitet nije samo pravni akt, nego zavjet miliona ljudi da neće nestati.
