Kada se bosanska zemlja okiti zastavama, kada u očima ljudi zablista onaj poseban sjaj ponosa i tuge istovremeno, znamo da je stigao 1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Dan koji nije samo datum u kalendaru, već živa historija ispisana krvlju onih koji su dali sve da bismo mi danas imali domovinu. Dan koji nas podsjeća na veličanstveni trenutak kada smo kao narod rekli – hoćemo svoju državu, svoju slobodu, svoj ponos.
Preskupa sloboda, plaćena životima najboljih
Nema nama ljepše zemlje od Bosne i Hercegovine. I nikada je neće biti. Od plavetnila Neretve do gustih šuma Kozare, od hladnih rijeka Drine i Une do pitomih polja Posavine – svaki pedalj ove zemlje natopljen je krvlju onih koji su sanjali njenu nezavisnost. Onih koji su, kada se nebo nad Bosnom smračilo, stali u prve redove da brane ono što su im djedovi ostavili u amanet.
Mi, stariji, znamo šta je značio taj 1. mart 1992. godine. Znamo koliko je snage, hrabrosti i žrtve bilo potrebno da izađemo na referendum i glasamo za svoju domovinu. Znamo koliko je koštalo reći "da" slobodi.
I ne samo mi. Znaju to i majke koje su sinove u bijele čaršafe zavijale. Znaju to očevi koji su kćerke ispraćali u nepoznato, s molitvom da će im se jednog dana vratiti. Znaju to braća koja su posljednji put pogledala u oči jedni drugima prije nego što su krenuli na liniju, ne znajući hoće li se ponovo zagrliti.
Zato, kada vidimo šarenilo boja, kada vidimo zastave kako ponosno vijore iznad naših gradova, ne možemo, a da ne osjetimo knedlu u grlu. Ova slika ne govori samo o našoj ljubavi prema domovini. Ona priča priču o borbi, o patnji, o suzama koje su potekle iz hiljada majčinskih i dječijih očiju.
Ne dajte da vam ukradu ponos
Danas, neki pokušavaju da negiraju našu državu, da ospore ono što je preskupo plaćeno. Govore da Bosna i Hercegovina ne postoji, da je ona vještačka tvorevina, da ne treba da slavi svoj dan.
Ali mi im poručujemo: ona nije vještačka. Ona nije papir. Ona nije granica nacrtana na nekoj karti. Bosna i Hercegovina je svaki grob u kojem leži čovjek koji je život dao da bismo mi danas mogli reći da imamo domovinu.
Poštujte ovu zemlju. Poštujte svaki komad zemlje u kojoj leži vaš babo, vaš brat, vaš sin. Poštujte rijeke koje su primile suze naših majki. Poštujte planine koje su štitile one što su branili domovinu. Poštujte gradove u kojima su odjekivali pucnji, jer su odjekivali za vas, za vašu djecu, za buduće generacije.
Oni koji traže nešto drugo, osim slobode, neka dobro razmisle. Mi nemamo drugu domovinu. Ova zemlja nije samo teritorija – ona je duša, ona je amanet, ona je zavjet onih koji su otišli prije nas.
Zavjet budućim generacijama
Zato, kada 1. marta vidite bosanske zastave, kada osjetite ponos u srcima ljudi, sjetite se šta taj dan znači. Sjetite se onih koji su nam je ostavili. Sjetite se kako su sanjali da će njihova djeca jednom živjeti u miru, u slobodi, u Bosni i Hercegovini koja neće morati svaki dan dokazivati da postoji.
Mi im dugujemo to. Dugujemo im da volimo ovu zemlju, da je poštujemo, da ne zaboravimo. Dugujemo im da nikada ne pokleknemo pred onima koji je žele poništiti.
Jer 1. mart nije samo prošlost. 1. mart je zavjet. Zavjet da ćemo je čuvati, voljeti i braniti – onako kako su to činili naši očevi i djedovi.
Bosna i Hercegovina nije upitna. Bosna i Hercegovina je vječna.
