Gdje prošlost zahtijeva teritorije, jučer zahtijeva pravila, a danas zahtijeva sigurnost...
Davos nije samo okupljanje globalnih lidera; vijekovi sjede jedan nasuprot drugom, svaki sa svojim vlastitim nervima, opsesijama i nostalgijama. To je samit gdje 19. vijek ulazi u prostoriju s mapom u ruci; 20. vijek s ugovorima i institucijama pod rukom, dok 21. vijek sjedi na kraju stola, nemiran, provjerava telefon i pita se zašto ništa više ne funkcioniše kako je obećano. Prisustvo Donalda Trumpa čini ovaj sukob ne samo vidljivim, već i grotesknim: predsjednik s ekspanzionističkim instinktima, koji govori o teritorijama, tarifama i pritisku, na pozornici koja je izgrađena da promovira saradnju i iluziju dobro uređenog svijeta.
Ironija je u tome što je Davos stvoren upravo da bi se zatvorilo poglavlje o politici moći koja je prevladavala prije dva svjetska rata.
Svjetski ekonomski forum nastao je iz uvjerenja da će međuzavisna ekonomija, dijalog i multilateralne institucije učiniti svijet predvidljivijim i, posljedično, sigurnijim.
Danas, u istim kuloarima gdje se govorilo o globalizaciji i konvergenciji, čujemo jezik kaznenih tarifa, ekonomske ucjene i "sporazuma" koji više podsjećaju na ultimatume iz 19. vijeka nego na diplomatiju 20. vijeka.
Dvadeseti vijek, predstavljen vođama koji još uvijek vjeruju u pravila, saveze i poredak ere nakon Drugog svjetskog rata, sve više liči na umornog idealistu.
Govori o stabilnosti i povjerenju, dok ga stvarnost 21. vijeka podsjeća da ti koncepti nisu spriječili finansijsku krizu, pandemiju, rat u Evropi i fragmentaciju globalne ekonomije.
U međuvremenu, 21. vijek još uvijek nema vlastitu doktrinu; kreće se između straha, tehnologije i strateške neizvjesnosti, bezvoljno priznajući da ni stari globalizam ni novi nacionalizam ne pružaju jasne odgovore.
Davos je tako postao pozorište u kojem svi govore o budućnosti koristeći vokabular prošlosti. Neki žele obnoviti svijet velikih sila i sfera utjecaja, neki spasiti raspadajući liberalni poredak, a neki jednostavno preživjeti u sistemu koji se mijenja brže nego što oni mogu razumjeti.
Velika ironija je u tome što se svi pretvaraju da razmišljaju o sutrašnjici, a zapravo se bore da nametnu vlastito stoljeće. A Davos, nekada hram globalnog konsenzusa, danas više liči na živi muzej u kojem se ere ne slažu, već se sukobljavaju, ostavljajući otvorenim najstrašnije pitanje: koja će od njih postaviti pravila budućeg svijeta?
