Deklaracija o srpskom nacionalnom jedinstvu, tri decenije kasnije

Prije trideset i dvije godine, preciznije, 08. aprila 1991. godine je, pod patronatom tzv. Srpskog nacionalnog saveta, u Beogradu usvojen nacrt Deklaracije o srpskom nacionalnom jedinstvu.

Tok događaja, kao i sami tekst Deklaracije se može naći u „Piščevim zapisima 1981 – 1991“ Dobrice/Lošice Ćosića, koji je, uz Matiju Bećkovića i Amfilohija Radovića, može se slobodno reći glavni inicijator i protagonista iste. Punih trideset i dvije godina je prošlo od usvajanja ove Deklaracije, za koju sam siguran da je generisala i učvrstila odlučnost značajnog dijela Srba da pokrenu ratove za ostvarenje svojih „nacionalnih interesa“.

Nadogradnja Memorandumu SANU

Svakom iole upućenom, dobronamjernom čovjeku na planeti, je poznato šta se desilo nakon usvajanja ove Deklaracije, za koju smatram da predstavlja integralni dio programa stvaranja Velike Srbije u modernom, postjugoslovenskom dobu, odnosno nadogradnju i nastavak Memoranduma SANU iz 1985. godine. Dio rezultata sprovođenja deklaracije je naširoko poznat; na stotine hiljada nedužno ubijenih, na desetine hiljada silovanih, na stotine hiljada prognanih i raseljenih, na stotine hiljada domova razorenih, na ..., na ..., u nedogled. Zašto? Zbog, kao su zacrtali, definirali i proklamovali srpski nacionalisti „legitimnog prava na ostvarenje srpskog nacionalnog interesa“. U novčanom smislu šteta se mjeri stotinama ako ne i hiljadama milijardi dolara. U naučno-tehnološkom, kulturološkom, kao i po pitanju ugleda i percepcije u međunarodnoj zajednici, odnosno općecivilizacijskom pogledu, šteta, kao i posljedice po čitav region, su nemjerljivi.

Da bi se razumjela obuhvatnost Deklaracije valja spomenuti da su članovi tadašnjeg inicijativnog odbora, tj. savjeta, bili: u ime SPS-a, M. Marković, M. Macura i S. Vučetić; u ime Demokratske stranke, D. Mićunović, V. Koštunica i Z. Đinđić; u ime SPO-a, V. Drašković, S. Rakitić i J. Marjanović; u ime SDS-a Karadžić, Ekmečić i M. Toholj; Jovan Rašković je predstavljao SDS u Hrvatskoj, Mitropolit Amfilohije Radović Srpsku Pravoslavnu Crkvu, a Košutić, Bećković i Ćosić „nezavisne“ intelektualce.

I danas su 'na zadatku'

Ako se pažljivo sagledaju tačke i zagleda u današnju društveno-političku realnost, može se, uvidjeti da po pitanju sprovođenja Deklaracije, srpske zvanične elite su, nesumnjivo i dan danas „na zadatku“. Da smo ozbiljni, i dovoljno organizirani, pokrenuli bi niz naučnih konferencija, simpozijuma, seminara i skupova, na teme; postignutog stepena sprovedenosti i ostvarenja ciljeva Deklaracije do danas. A nakon toga, poradili na prijedlogu mjera i izradi akcionih planova za poništenje, po nas, štetnih efekata nastalih od dana usvajanja Deklaracije do danas. Siguran sam, ako bi dovoljno radili, već ove današnje generacije mogle bi zaustaviti, poništiti i sanirati dosta toga. Ovo se ne odnosi i nije zadatak samo Bošnjaka, već svih naroda u regionu, a Bošnjaci bi trebali biti najzainteresiraniji jer se većina ciljeva iz Deklaracije ostvarila i ostvaruje na uštrb naših prava i sloboda, uz upotrebu najbrutalnijih metoda.

„Mene te kritike koje dolaze i iz Sbije, susjednih zemalja i od međunarodnih faktora neće nimalo pokolebati da i dalje govorim o jedinstvu našeg, srpskog naroda svugdje gdje on živi, Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj... Nama je potrebno da se briga o celokupnom srpskom narodu vodi iz jednog centra, a to je Beograd, i ne vidim šta u tome ima sporno...“ Ovo je, gle čuda, baš na tridesetogodišnjicu, 2021. godine izjavio, tadašnji Ministar unutrašnjih poslova Srbije – Aleksandar Vulin, gostujući na „Happy TV-u“, a odgovarajući na pitanje kako reaguje na kritike termina „srpski svet“ koji on najčešće od svih srpskih političara koristi, a koji predstavlja samo drugo ime za projekat „Velike Srbije“. A zatim dodao kako trenutne geopolitičke i međunarodne okolnosti ne idu naruku ujedinjavanju svih prostora na kojima žive Srbi u jedinstvenu državnu zajednicu, ali je izrazio uvjerenje da „će se to desiti, za deset, dvadeset ili pedeset godina“. Vulin je inače, što je poznato svakom ko prati srpsku političku scenu zadnjih godina, Vučićev „nezvanični“ glasnogovornik. Što Vučić misli, to Vulin landara, kako javno mnijenje ne bi ostalo uskraćeno nacionalističkog „opijata“, pa da se ne do Bog otrijezni, i kako nacional-šovinistički brod ne bi skrenuo sa „ispravnog“ kursa. Na kraju je „genijalni ministar“ zaključio, naravno genijalno, a kako bi drugačije; „Imate Njemačku koja je pokrenula dva svjetska rata, u oba bila poražena i na kraju je ipak bilo dozvoljeno da se svi Nemci ponovo ujedine u istoj državi. S druge strane, Srbi su iz oba rata izašli kao pobjednici i njima se ne dopušta što i Nemcima, da žive u istoj državi!“

Dijelovi deklaracije

Da gore navedeno nije puka slučajnost podudaranja datuma, navešću samo kratke fragmente iz spoemnute Deklaracije; „Tačka 6. Ako Jugoslavija kao savezna država nije prihvatljiva za druge jugoslovenske narode, jedinstvo srpskog naroda biće osnova političkog zahteva da srpski narod živi u jednoj državi; 7. Polazeći od suverenosti svakog jugoslovenskog naroda, njihovog prava na samoopredeljenje, kao i od činjenice da Jugoslavija ni 1918. godine ni u Drugom svetskom ratu nije nastala udruživanjem republika nego ujedinjenjem naroda, postojeće međurepubličke granice ne mogu se smatrati državnim i neizmenljivim; 8. U preuređenju Jugoslavije, srpski narod, na onim teritorijama van Republike Srbije gdje čini većinu, suvereno odlučuje u kojoj će i kakvoj državi živeti; 15. U ostvarivanju ciljeva srpskog naroda kao celine, poseban značaj i odgovornost ima srpski narod u republici Srbiji.“ Naravno, samo pamfletski deklarativno, sročena je i tačka 11. u kojoj stoji: „Srpski narod odriče se upotrebe sile i nedemokratskih sredstava u ostvarivanju svojih nacionalnih, političkih i drugih interesa i ciljeva. Nasilje i napad na bilo koji deo srpskog naroda, na bilo kom delu jugoslovenske teritorije, smatraće se nasiljem i napadom na celokupni srpski narod. Kako su se odvijali događaji, poznato je. Pravosnažne presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, uz svu ostalu stvarnost, samo su djelimični pokazatelj namjera i razmjera najavljenih deklaracijom.

Nakon svega, nesumljivo da je ovo, pored ostalog, integralni dio kostura programa „Velike Srbije“ – „Srpskog sveta“ i danas. Ne smijemo biti naivni. Ne smijemo nijemo posmatrati. Kako djelovati? Moramo se najprije zapitati, da bi odgovorili.