U Bosni i Hercegovini javne nabavke su postale gotovo sinonim za korupciju i netransparentno trošenje budžetskog novca.
Prema procjenama, čak devet od deset tendera nosi ozbiljne indicije da su namješteni ili unaprijed dogovoreni. Imena pobjednika tih poslova najčešće su unaprijed poznata – radi se o firmama koje se iz godine u godinu pojavljuju na istim spiskovima i dobijaju unosne ugovore, često pod gotovo identičnim uslovima.
Građevinski sektor – primjer ekstremnog profita
Jedan od najilustrativnijih primjera je „Herc gradnja“ iz Bileće, koja je prošle godine ostvarila zaradu od čak 18,5 miliona KM. Firma predvodi konzorcijum koji gradi bolnicu u Trebinju, a na kraju 2024. zapošljavala je 207 radnika. To znači da je ostvarena nevjerovatna dobit od oko 89.000 KM po zaposlenom. Ekonomski stručnjaci upozoravaju da profitne stope koje značajno prelaze normalni raspon od 10 do 15% mogu ukazivati na sivu ekonomiju, pa čak i na pranje novca. Takvi rezultati, naglašavaju, nisu posljedica samo dobrog poslovanja, već i „dobrih dogovora“ sa institucijama i javnim preduzećima.
Porezna politika koja pogoduje profitu
Situaciju dodatno olakšava činjenica da Republika Srpska ima najnižu stopu poreza na dobit u Evropi – svega 10%, dok porez na dividendu uopće ne postoji. U poređenju, Srbija ima porez na dobit od 15% i isti procenat na dividendu, dok u Hrvatskoj porez na dobit varira između 10% i 18%, a na dividende i kamate automatski se odbija 12%. Opravdanje vlasti za zadržavanje niskih stopa i nepostojanje poreza na dividendu je navodna konkurentnost u privlačenju investitora, iako praksa pokazuje da strani kapital zaobilazi BiH, a domaća ekonomija stagnira.
Tenderi – zakonski okvir bez zuba
Iako postoji Zakon o javnim nabavkama, praksa pokazuje da se većina tendera kroji tako da favorizira unaprijed određenog ponuđača. To se postiže postavljanjem besmislenih ili nepotrebnih uslova – poput ogromnog prometa koji mali i srednji preduzetnici ne mogu ispuniti, ili tehničkih specifikacija koje odgovaraju samo jednoj firmi. Time se iz konkurencije izbacuju svi ostali, a posao završava kod onoga za koga je tender i pisan.
Ekonomista Zoran Pavlović ističe da je to zapravo najjednostavniji način da se novac iz budžeta prebaci u privatne džepove onih koji su bliski centrima moći. Kao primjer navodi nedavni tender u Banjoj Luci za javnu rasvjetu, gdje je postavljen uslov prometa od 60 miliona KM i drugi, potpuno nepotrebni, kriteriji koji su eliminisali gotovo sve potencijalne učesnike osim jednog ili dva unaprijed odabrana.
Komisije sa neograničenom slobodom
Još jedan problem je što komisije koje odlučuju o dodjeli poslova uopće nisu obavezne da se drže kriterija iz tendera. To znači da mogu izabrati i najlošijeg ponuđača, čak i kada postoji bolji i jeftiniji, bez ikakvih posljedica. Pravo žalbe je praktično besmisleno jer drugostepene komisije nemaju dovoljno ovlasti da ponište ovakve odluke, a cijeli proces je zatvoren za bilo koga ko bi mogao štititi javni interes – poput tužilaštava, pravobranilaštava ili nevladinih organizacija.
Posljedice za poštene firme
Pošteni privrednici koji žele raditi transparentno sve manje učestvuju na tenderima. Mnogi odustaju unaprijed, svjesni da bi trošili vrijeme i novac na proces u kojem pobjednik već odavno postoji. U praksi, to znači da tržište javnih nabavki postaje zatvoren krug privilegovanih firmi, dok inovativne i konkurentne kompanije ostaju po strani.
Primjeri unosnih ugovora
Jedan od svježih primjera je ugovor „Elektro-Bijeljine“ s banjalučkom agencijom „Megavision“ vrijedan više od 200.000 KM za samo šest mjeseci medijskog praćenja i promocije. To je samo jedan u nizu poslova koje je ova agencija dobila u posljednje vrijeme, gotovo isključivo od javnih institucija, gradova i opština. U prvoj polovini 2025. godine „Megavision“ je zaključio ugovore vrijedne preko milion KM, mahom za propagandne i medijske usluge, što dodatno otvara pitanje kriterija po kojima se ti poslovi dodjeljuju.
Zastario zakon i nedostatak političke volje
Stručnjaci upozoravaju da je zakon o javnim nabavkama u BiH zastario i da ne sadrži mehanizme koji bi spriječili dogovaranje ponuđača ili unaprijed namještene tendere. Iako primjeri iz Srbije i Crne Gore pokazuju da se korupcija u ovoj oblasti može ograničiti jačim sankcijama i strožim pravilima, politička volja za takve izmjene kod nas ne postoji.
Rezultat je sistem u kojem se, prema podacima specijaliziranih portala, oko 90% javnih nabavki može označiti kao potencijalno koruptivno, a budžetski novac nastavlja curiti u iste, dobro uvezane kanale, daleko od očiju i koristi građana.
