Protest ispred zgrade Parlamenta BiH održan je kao izraz nezadovoljstva potpunom šutnjom vlasti o odgovornosti za tragediju u Donjoj Jablanici, u kojoj je poginulo devetnaest ljudi. Međutim, kako to obično biva u Bosni i Hercegovini, reakcije su bile podijeljene, a stvarni efekat protesta ostaje neizvjestan.
Ovaj skup pokazao je koliko je teško u našoj zemlji preslikati društvenu energiju i dinamiku protesta iz regije, naročito onih iz Srbije. Razlog tome leži u suštinski drugačijim političkim, društvenim i institucionalnim okolnostima. Čak su i sami organizatori protesta teško mogli odrediti kome se tačno obraćaju sa svojim zahtjevima i gdje usmjeriti pritisak. Bosanskohercegovački sistem raspršenih nadležnosti i izbjegavanja odgovornosti onemogućava postojanje jasnog političkog protivnika. Dok su u Srbiji studenti usmjerili svoje nezadovoljstvo ka jednom čovjeku i njegovom režimu, u BiH se moć razlijeva kroz niz institucija koje se vješto skrivaju iza proceduralnih zavrzlama.
Naravno, teško je povjerovati da je itko očekivao da će protest u Sarajevu izazvati identičan efekat kao studentski bunt u Beogradu. Bosanskohercegovačko društvo – tačnije, društva – ostala su zarobljena u prošlosti, u nerazriješenim ratnim traumama koje ne samo da sprečavaju društvenu solidarnost, već u startu eliminišu mogućnost zajedničkog otpora. I dok se u Srbiji može govoriti o autokratskoj vlasti koja okuplja nezadovoljne protiv sebe, u BiH je vlast difuzna, razlomljena i podijeljena među etničkim elitama koje su uspjele održati status quo upravo zahvaljujući toj fragmentaciji.
Ono što ovaj protest ipak čini značajnim jeste činjenica da nije imao nacionalni predznak. U zemlji gdje su demonstracije često oruđe za podgrijavanje etničkih tenzija, okupljanje koje zahtijeva odgovornost vlasti bez etničke retorike predstavlja rijetku pobjedu građanskog aktivizma. Svaki izlazak iz apatije i pokušaj da se traži pravda za sve, bez obzira na ime i prezime žrtava, mali je, ali važan korak naprijed.
Ipak, ostaje gorak okus realnosti: ni nakon četiri mjeseca niko nije odgovarao za smrt devetnaest ljudi. Infrastruktura se obnavlja sporo i nemarno, a građani, naviknuti na odsustvo pravde, nastavljaju sa svojim životima. U državi u kojoj ni najveće tragedije ne izazivaju ozbiljne posljedice po odgovorne, protest poput ovog više je simbol nade nego konkretan instrument promjene.
Nadrealno je, gotovo tragično, da se u BiH i dalje može osjetiti duh izjave nekadašnjeg premijera Nikole Pašića, koji je govorio da ne treba graditi pruge jer one donose strane utjecaje. Čini se da su vlasti u BiH otišle korak dalje – ne samo da ne grade, već ni ne održavaju postojeću infrastrukturu, sve dok tragedija ne prisili građane da se na trenutak pobune. A potom, po ustaljenom obrascu, sve se vraća na staro.
