Sudbonosna digitalizacija izbora: Ko će držati “ključeve” izbornog sistema BiH?
Bosna i Hercegovina nalazi se pred jednom od najosjetljivijih odluka u savremenoj izbornoj historiji – uvođenjem biometrijske identifikacije birača i optičkog skeniranja glasačkih listića. Reforma se predstavlja kao iskorak ka većoj transparentnosti i bržoj obradi rezultata, ali istovremeno otvara niz pitanja o kontroli, sigurnosti i stvarnom vlasništvu nad tehnološkom infrastrukturom izbora.
U teoriji, moderna tehnologija znači manje prostora za manipulacije. U praksi, svaka nova linija koda, svaki server i svaki uređaj postaju potencijalna tačka pritiska, greške ili zloupotrebe. A kada je riječ o izborima – povjerenje je važnije od same brzine brojanja.
Gruzijsko iskustvo kao ogledalo
U martu 2024. delegacija iz Bosne i Hercegovine boravila je u Gruzija kako bi se upoznala s primjenom izbornih tehnologija u toj zemlji. Domaćin procesa bila je Centralna izborna komisija Gruzije (CEC), dok je jedan od ključnih tehnoloških aktera bio Smartmatic – globalno poznata kompanija specijalizovana za izborne sisteme.
Gruzija je u relativno kratkom periodu prešla na široku upotrebu elektronske identifikacije i optičkog skeniranja. Iako su sistemi tehnički funkcionisali, međunarodni posmatrači su u izvještajima ukazivali na probleme s transparentnošću testiranja i ograničen pristup tehničkoj dokumentaciji. Kašnjenja u objavi određenih informacija dodatno su podgrijala sumnje dijela javnosti.
Posebno osjetljivo pitanje bilo je očuvanje tajnosti glasanja i postupanje u situacijama kada je tehnologija zakazivala. Naknadne proceduralne izmjene u Gruziji pokazale su da ni tehnološki napredni sistemi nisu imuni na korekcije i improvizacije.
Priprema tendera i tehnička arhitektura
U pripremnoj fazi izrade tehničkih specifikacija za BiH angažovana je danska konsultantska kompanija DemTech Group, specijalizovana za digitalno povjerenje u izbornim procesima. U stručnim krugovima navodi se da su u tehničkim konsultacijama učestvovali eksperti povezani s IT University of Copenhagen, uključujući i profesora Carstena Schürmanna, koji se bavi sigurnošću digitalnih izbora.
Formalno gledano, riječ je o standardnoj praksi – angažovanju međunarodnih stručnjaka za izradu tehničkog okvira. Međutim, suštinsko pitanje ostaje: ko će imati stvarnu kontrolu nad sistemom nakon što bude implementiran?
Osam tačaka potencijalnog rizika
Uvođenje tehnologije ne eliminiše malverzacije – ono ih transformiše. Umjesto klasičnih manipulacija s papirnim zapisnicima, fokus se pomjera na baze podataka, konfiguracije uređaja i kontrolu nad softverom.
1. Baza birača Ako podaci nisu potpuno usklađeni između centralne i lokalnih baza, birači mogu biti neosnovano odbijeni ili evidentirani pogrešno. Svaka razlika otvara prostor za ručne intervencije.
2. Biometrijska identifikacija Najveći rizik često nisu senzori, nego “izuzeci”. Ako postoji mogućnost ručne verifikacije kada sistem ne prepozna birača, upravo taj kanal može postati prostor zloupotrebe.
3. Kontrola listića Papir ostaje fizički dokaz, ali bez preciznog praćenja količina i sigurnosnih oznaka moguće je ubacivanje dodatnih ili zamjena važećih listića.
4. Optičko skeniranje (OMR) Greške u očitavanju, loš dizajn listića ili softverske postavke mogu rezultirati pogrešnim tumačenjem glasa. Posebno je rizično ako postoji mogućnost “override” intervencija bez jasnog revizijskog traga.
5. Fizička sigurnost opreme Plombe, serijski brojevi i evidencija pristupa ključni su za sprječavanje manipulacije tokom transporta i nakon zatvaranja biračkog mjesta.
6. Zatvaranje biračkog mjesta Neslaganje između broja identifikovanih birača i broja skeniranih listića predstavlja alarm koji zahtijeva detaljnu kontrolu.
7. Prenos rezultata Bez jakih digitalnih potpisa i jasne potvrde prijema podataka, svako kašnjenje ili ponovni pokušaj slanja može izazvati sumnju.
8. Centralna obrada podataka Čak i savršeno provedena procedura na biračkom mjestu gubi smisao ako centralni sistem nema stroge audit-logove i kontrolu pristupa.
Izvorni kod – srce povjerenja
Ključno pitanje u svakom tehnološkom izbornom projektu jeste: ko posjeduje i kontroliše izvorni kod?
Ako institucija nema pristup kodu, postaje zavisna od dobavljača – za nadogradnje, ispravke i eventualne forenzičke provjere. To stvara tzv. “vendor lock-in” situaciju u kojoj je sistem praktično u rukama privatne kompanije.
Zbog toga se u ozbiljnim projektima insistira na modelima poput escrow aranžmana, nezavisnih sigurnosnih audita i potpune dokumentacije. Izborni sistem ne mora samo raditi – mora se moći dokazati da radi ispravno.
Pitanje “trusted vendor” koncepta
U međunarodnoj praksi izborna tehnologija se tretira kao dio kritične infrastrukture. “Pouzdan dobavljač” nije politička etiketa, već tehnički standard: jasne reference, implementacije u složenim sistemima, dokazive sigurnosne kontrole i spremnost na nezavisnu provjeru.
U tom kontekstu, pažnju procesu poklanjaju i međunarodni akteri, uključujući i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u BiH, naglašavajući potrebu da projekat bude proveden uz maksimalnu transparentnost i tehničku pouzdanost.
Ali “pouzdan” ne znači i “nedodirljiv”. Transparentnost, auditabilnost i institucionalna kontrola moraju biti ugrađeni u sam temelj sistema.
Tehnologija kao alat – ili poluga moći?
Digitalizacija izbora može ubrzati brojanje i smanjiti određene vrste prevara. No istovremeno uvodi novu dimenziju rizika – onu koja se odvija iza ekrana, u konfiguracijama, verzijama softvera i lancima nadogradnji.
U zemlji s kompleksnom političkom strukturom kakva je Bosna i Hercegovina, izbor dobavljača i model upravljanja sistemom nisu samo tehničke odluke. To su odluke o suverenitetu procesa.
Jer na kraju, pitanje nije samo ko isporučuje opremu. Pitanje je – ko drži ključeve sistema kada izborna noć postane politički najvažnija noć u državi.
