I dok su odluke sudova o ukidanju nacionalnih prefiksa u nazivima gradova u Bosni i Hercegovini odavno na snazi, njihova provedba u stvarnosti izgleda kao šala – i to loša.
Na autobuskoj stanici u Doboju, 13. maja ove godine, putniku koji je krenuo ka Istočnom Sarajevu izdan je putni list na kojem kao krajnje odredište stoji – "Srpsko Sarajevo". Prevoznik je firma "SONS" d.o.o. iz Istočnog Sarajeva, a linija je uredno registrovana kao "Banja Luka – Istočno Sarajevo". Samo što neko očigledno nije dobio ili, što je vjerojatnije, odbija da prihvati sudsku presudu.
Korištenje naziva poput "Srpsko Sarajevo" nije samo administrativna greška. To je svjesni politički čin – poruka koja kaže da za neke ljudi presude suda ne važe i da se prošlost može crtati po želji, pa makar to bilo i na običnoj autobuskoj karti.
Zabrinjavajuće je i to što nadležne institucije koje bi morale reagirati na ovakvo kršenje zakona – šute. I to ne slučajno. Šute "mudro", kako bi se reklo, i puštaju da se ispod radara odvija tiha revizija stvarnosti. Umjesto da kazne one koji ne provode presude sudova, one zatvaraju oči – ili još gore, saučestvuju pasivnošću.
Ovaj slučaj je još jedan podsjetnik da Bosna i Hercegovina živi na razmeđu između pravne države i neprekidnog pokušaja negiranja te iste države. Dok jedni putuju u stvarno Istočno Sarajevo, drugi im – kroz šalter – prodaju kartu za "grad duhova", iz mašte onih koji nikada nisu prihvatili postojanje jedinstvene i multietničke BiH.
Naizgled bezazlena autobuska karta pokazala je da su predznaci, koje je pravni sistem skinuo s gradova, ostali duboko urezani u mentalne karte pojedinaca – i to onih koji svakodnevno rade s građanima. To nije zaborav. To je otpor. A šutnja države – saučesništvo.
