Bosna i Hercegovina danas ne puca od granata, ali puca po šavovima. Ne od tenkova, nego od političkih kalkulacija.
Ne od otvorene agresije, nego od hladne, proračunate i koordinirane strategije dvojice ljudi koji već godinama djeluju kao savršeno usklađen mehanizam pritiska – Milorada Dodika i Dragana Čovića. Ono što nisu uspjeli tenkovi, pokušava se ostvariti paragrafima. Ono što nije završeno na frontu, nastavlja se za pregovaračkim stolovima u Bruxellesu i Washingtonu.
Ovo više nije pitanje političkog neslaganja. Ovo je pitanje političke operacije.
Specijalni rat bez uniforme
Metode su se promijenile, ali cilj je ostao isti: institucionalno oslabiti Bosnu i Hercegovinu, paralizirati njene mehanizme odlučivanja i natjerati je da sama potpiše vlastitu političku amputaciju. Dodik otvoreno prijeti secesijom, ruši državne institucije, negira presude međunarodnih sudova i sistematski razgrađuje autoritet države koju formalno predstavlja. Njegova politika je jasna, brutalna i ogoljena – stvoriti stanje permanentne krize, jer u haosu institucije slabe, a separatističke ideje jačaju.
Ali Dodik nikada nije djelovao sam.
Dok Dodik proizvodi krizu sa istoka, Dragan Čović djeluje sa zapada – sofisticiranije, tiše, ali jednako razorno. Njegovo oružje nisu otvorene prijetnje, nego diplomatski saloni. Njegova strategija nije buka, nego pritisak iza zatvorenih vrata. Čović koristi poziciju Hrvatske kao članice Evropske unije i NATO-a kao politički megafon kroz koji pokušava međunarodnoj zajednici prodati narativ o „legitimnom predstavljanju“, dok suštinski gura rješenja koja cementiraju etničke podjele i trajno blokiraju funkcionalnost države.
To nije politika kompromisa. To je politika ucjene.
Savršeno usklađen mehanizam blokade
Dodik destabilizira iznutra, Čović lobira izvana. Jedan proizvodi krizu, drugi nudi „rješenje“. Jedan prijeti raspadom, drugi traži ustupke da bi ga „spriječio“. Rezultat je uvijek isti – Bosna i Hercegovina se dovodi pred zid, a onda joj se nudi izbor između lošeg i još goreg.
Ova koordinacija nije slučajna. Ona je strateška.
Dodik stalno pomjera granice – negira državu, vrijeđa njene institucije, prijeti otcjepljenjem. Svaka njegova nova provokacija postaje alat pritiska. U isto vrijeme, Čović nastupa kao „razumni partner“, ali sa jasno definisanim zahtjevima koji vode ka daljoj etničkoj fragmentaciji zemlje. On koristi strah međunarodne zajednice od destabilizacije kako bi iznudio političke ustupke koji dugoročno slabe državu.
To je politički šah u kojem Bosna i Hercegovina igra bez figure kralja.
Bruxelles i Washington kao produženo političko bojno polje
Najopasniji dio ove strategije nije ono što se dešava u Banjoj Luci ili Mostaru. Najopasnije je ono što se dešava u diplomatskim hodnicima Bruxellesa i Washingtona.
Čović godinama koristi diplomatsku infrastrukturu Hrvatske kako bi internacionalizirao svoje političke zahtjeve. Hrvatska, kao članica EU i NATO-a, postaje kanal kroz koji se vrši pritisak na međunarodne centre moći da prihvate izmjene Izbornog zakona koje bi dodatno institucionalizirale etničku podjelu Bosne i Hercegovine.
Drugim riječima, ono što se nije uspjelo ostvariti silom, pokušava se ostvariti diplomatijom.
Dodik, s druge strane, igra dvostruku igru – dok prima podršku iz Moskve i otvoreno provocira Zapad, istovremeno koristi svaku slabost međunarodne zajednice da testira koliko daleko može ići bez posljedica. Njegova strategija je iscrpljivanje – stalni pritisak, stalna kriza, stalna destabilizacija, dok država ne postane previše slaba da se odupre.
Država pod opsadom bez opsade
Bosna i Hercegovina danas nije pod klasičnom vojnom opsadom. Ona je pod političkom opsadom.
Institucije se blokiraju, odluke se sabotiraju, povjerenje se sistematski uništava. Građanima se šalje poruka da država ne funkcioniše, da je nemoćna, da je privremena. To je suština specijalnog rata – ubiti vjeru u državu, jer država bez povjerenja građana postaje prazna ljuštura.
Dodik i Čović ne moraju formalno rušiti Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno je da je učine nefunkcionalnom. Dovoljno je da je pretvore u prostor permanentne krize, gdje svaki politički proces postaje nemoguć bez njihove saglasnosti.
To je tiha strategija političkog gušenja.
Konačni cilj: država koja postoji samo na papiru
Krajnji cilj ove koordinirane politike nije nužno formalni raspad – barem ne odmah. Cilj je mnogo perfidniji: stvoriti Bosnu i Hercegovinu koja formalno postoji, ali suštinski ne funkcioniše. Državu koja nema stvarni suverenitet. Državu čije odluke zavise od političke volje onih koji je kontinuirano podrivaju.
Državu koja je iscrpljena, paralizirana i politički neutralizirana.
Ovo nije spontani politički sukob. Ovo je dugoročna strategija. Strategija iscrpljivanja, pritiska i postepenog razgrađivanja.
I dok međunarodna zajednica govori o stabilnosti, stabilnost se sistematski potkopava. Dok diplomate govore o kompromisu, kompromis se pretvara u sinonim za kapitulaciju.
Jer historija Bosne i Hercegovine pokazuje jednu brutalnu istinu: ono što počne kao politički pritisak, rijetko ostaje samo politički pritisak.
