Na političkoj sceni Balkana rijetko se može vidjeti ovakav spektakl cinizma, bezidejnosti i hladnokrvne kalkulacije kao u slučaju Milorada Dodika i Aleksandra Vučića.
Njihov nedavni susret povodom izbora Ane Trišić Babić za v.d. predsjednicu jednog bh. entiteta više je ličio na politički rat za preuzimanje monopola nad pregovorima nego na diplomatski dijalog između dva ozbiljna državnika.
Vučić, koji godinama sebe predstavlja ne kao predsjednika Srbije, nego kao “predsjednika svih Srba”, suočen je s brutalnom realnošću: njegov monopolski položaj pregovarača je ozbiljno poljuljan. Njegova mantra – da sve dogovore i pregovore, od Kosova do Republike Srpske, vodi on – sada se sudara s Dodikovom hladnokrvnom lukavošću. Vučić nije samo izgubio kontrolu nad procesom, već je izmaknut iz same pozicije pregovarača, ostavljen da gleda kako neko drugi preuzima ono što je godinama smatrano njegovim ekskluzivnim pravom.
Dodik je, hladnokrvno i bez imalo ideologije, preuzeo inicijativu. Dok je Vučić grčevito pokušavao monopolizirati pregovore i ostaviti dojam da je “jedini glas Srba”, Dodik je igrao dugoročnu igru: prvo je koristio američku podršku da se vrati na vlast, zatim je manipulacijom nacionalističkom retorikom osigurao stabilnu poziciju, a sada, kada su resursi nacionalizma potrošeni, vraća se međunarodnim akterima kao faktor koji odlučuje, pregovara i “prodaje” utjecaj.
Njihov sukob nije više ideološki, politički ili programski – on je surova borba za kontrolu i moć. Ko će pregovarati, ko će ucjenjivati, ko će diktirati pravila i prodavati resurse – od ekonomskih interesa do političkih odluka – sve je na stolu. Dodik pokazuje da nema ni ideologije, ni programa, ni crvenih linija. Ako treba da se igra na kartu unitarne BiH, ili ako je u interesu Republike Srpske da se kompromitira radi vlastitog opstanka na vlasti, Dodik će to učiniti bez razmišljanja.
Vučić, s druge strane, ostaje zarobljen u svojoj lažnoj self-promociji, gdje predsjedništvo Srbije znači “predsjedništvo svih Srba”. Njegova želja za kontrolom nad svim pregovorima sada je svedena na puku frustraciju dok Dodik preuzima stvarnu moć u svoje ruke. Ovo nije samo sukob dva političara – ovo je ogledalo balkanskog političkog realizma: brutalnog, hladnog i licemjernog.
Narod i institucije ostaju u sjeni, dok se Dodik i Vučić nadmeću u igri koja nema pravila osim opstanka na vlasti i lične koristi. Republika Srpska, Srbija, Kosovo, međunarodni akteri – sve je to pijun u njihovoj hladnoj partiji moći. Dodik uživa u svojoj novoj ulozi “svevidećeg pregovarača”, dok Vučić pokušava spasiti obraz i zadržati barem fragment svog kredibiliteta.
I dok gledamo ovaj politički cirkus, jasno je jedno: Dodik je sada taj koji diktira tempo, Vučić je tek publika u svojoj vlastitoj predstavi, a narod ostaje zarobljen između lažnog patriotskog imidža i brutalnog pragmatizma političkih lidera. Balkan, opet, plaća cijenu njihove pohlepe i hladne igre bez vizije, ideologije ili moralne odgovornosti.
