Kada politička realnost postane previše sumorna, najlakše je prebaciti se u sferu umjetnosti – pogotovo ako vas ta umjetnost prikazuje kao heroja epohe, na bijelom konju, podignute ruke, pod zastavom entiteta.
Tako je danas u Trebinju Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, doživio scenu dostojnu filmskog spektakla: umjetničku sliku na kojoj – gle čuda – jaše bijelog konja i, poput nekog balkanskog Don Kihota, vodi narod ka svetoj “slobodi”, uz obaveznu zastavu Republike Srpske koja vijori iza njega.
Djelo potpisuje slikar Darko Petrović, diplomirani akademac iz Trebinja, koji, kako lokalni mediji navode, već ima iskustva u slikanju „velikih ljudi“ — ranije je, recimo, sliku poklonio i Luki Petroviću. Očito je da u Trebinju postoji neka nova slikarska škola – “Akademija za političke portrete i patriotski kič”.
Na fotografijama koje su preplavile društvene mreže vidi se Dodik, kako s umjetnikom u rukama drži svoje naslikano “ja”, nasmijan do ušiju, s izrazom lica koji kao da govori: “Napokon neko shvata moju veličinu!” Platno prikazuje lidera SNSD-a u plavom odijelu, kako jaše konja u punom galopu, podignute ruke i pogleda uperenog ka horizontu — metaforično, ka budućnosti koju, kako bi on rekao, “vodi srpski narod u nezavisnost”.
Naravno, kompozicija neodoljivo podsjeća na one čuvene slike cara Napoleona, koji je takođe volio biti prikazivan na konju, uzdignut iznad naroda, dostojanstven, nepobjediv. Jedina razlika je što Napoleon nije imao zastavu entiteta ni ministarstvo kulture koje bi mu finansiralo platno.
I dok su se jedni smijali, a drugi zgražavali, treći su se pitali — da li je ovo samo umjetnost, ili još jedan primjer kako se kult ličnosti u Republici Srpskoj pažljivo njeguje i oblikuje? Jer ovo nije prva Dodikova umjetnička “epizoda”. Podsjetimo, već je ranije viđen u kiparskim radovima, muralima, pa i na zidovima kafića i crkvenih domova širom RS-a. Razlika je što se ovaj put ne radi o “narodnom izrazu poštovanja”, već o svjesno režiranom simboličkom performansu — Dodik kao mit, Dodik kao narod, Dodik kao država.
Ironija je da dok narod RS-a bije svakodnevnu bitku sa cijenama, kreditima, odlascima djece i praznim rafovima, predsjednik paradira Trebinjem i prima poklon koji ga uzdiže do mitskih visina. Jer u zemlji gdje je sve postalo predstava, ni politika ne može bez scenografije, a Dodik je odavno shvatio da je vizualni dojam moćniji od svake izjave o “stabilnosti institucija”.
Slika, naravno, nije samo portret — to je poruka. Bijeli konj simbolizira “čistotu misije”, zastava “legitimnost borbe”, a uzdignuta ruka – “vođstvo i pobjedu”. Sve to pažljivo upakovano u patriotski narativ koji već decenijama funkcioniše na istom principu: dok ljudi nemaju za osnovne potrebe, njima se servira mit.
Dodikov osmijeh na fotografiji s umjetnikom govori sve: “Ovo nisam ja, ovo je RS.” A u pozadini, narod – u stvarnosti, ne na platnu – posmatra i smije se. Jer dok on jaše konja iz snova, većina građana jaše realnost iz noćne more.
Upravo zato, ova scena iz Trebinja više je od simpatične anegdote. Ona je savršeni simbol političke stvarnosti u BiH – dok institucije klecaju, a građani tonu u apatiju, lideri se pretvaraju u likove iz bajki koje sami finansiraju.
A možda je slika i proročanska – jer svaka epopeja ima svoj kraj. U svakoj priči o “vitezu na bijelom konju” postoji i trenutak kad konj zastane, a publika shvati da to nije heroj, nego glumac u predugoj predstavi.
U zemlji gdje se politički marketing pretvara u epsku umjetnost, Dodik je, barem simbolično, ponovo “zajahao”. Problem je samo što publika sve češće više ne aplaudira – nego gleda prema izlazu iz dvorane.
