Cilj nije objektivno informisanje ili borba za mir, već isključivo propagandno svrstavanje sebe i Republike Srpske uz ruske interese...
Izjava Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a i neizostavnog aktera bosanskohercegovačke političke scene, izrečena u Sočiju nakon 22. godišnjeg sastanka Međunarodnog diskusionog kluba Valdaj, nije iznenađenje. Ne, ovaj put, njegova izjava o navodnom sprečavanju isporuke proizvoda odbrambene industrije BiH Ukrajine, odnosno od strane predstavnika Republike Srpske, otvara Pandorinu kutiju licemjerja i selektivne optike, naročito kada se sagledaju činjenice koje je namjerno ili slučajno prešutio u ruskoj "zoni udobnosti".
Dodik je, slijedeći već dobro poznati narativ, ponovo uperio prst u muslimane i Sarajevo, optužujući ih za "sumnjive" i "nezakonite" pokušaje produbljivanja krize slanjem oružja u zonu sukoba.
Prema njegovim riječima, ta aktivnost je spriječena "koristeći pozicije koje imamo na nivou BiH", čime je sebe i svoje političke istomišljenike postavila u ulogu spasilaca stabilnosti. Time je još jednom pokušao kreirati unutrašnjeg neprijatelja, nastojeći političke neistomišljenike svrstati u red onih koji "nezakonito, terorističke rade na produbljivanju krize". A upravo je ta retorika ono što najviše boli, jer ne samo da je puna huškačkog naboja, već i potpuno ignoriše "slona u sobi": aktivnu ulogu Dodikovog najvažnijeg regionalnog saveznika: Srbije.
Dok Dodik u Sočiju naglašava svoju lojalnost Moskve i bori se protiv navodnih sarajevskih oružanih pošiljki, zaboravlja da spomene upravo Srbiju, čiji je on često oduševljen slušanjem na svojim skupovima, i kako izvozi oružje u Ukrajinu. Prema procenama koje je iznio i ugledni Financial Times, Srbija je od početka ruske invazije na Ukrajinu, posredstvom trećih zemalja, izvezla opštinu u vrednosti od oko 800 miliona evra. Ovu informaciju je u velikoj mjeri potvrdio i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je prodao predstavio kao čistu "poslovnu priliku" i dio "ekonomskog preporoda" Srbije.
Da, mi izvozimo našu municiju. Ne možemo izvoziti u Ukrajinu ili u Rusiju, ali imamo mnogo ugovora sa Amerikancima, Špancima, Česima, drugima. Šta oni s tim rade na kraju je njihov posao“, izjavio je Vučić.
Ova izjava jasno pokazuje da, bez obzira na proklamiranu vojnu i političku "neutralnost", Srbija aktivno ušićara iz ukrajinskog rata. Da se ne radi direktnim slanjem, već posredstvom zapadnih partnera, koji tu opštinu zatim isporučuju ukrajinskim snagama. Na terenu, dokaz je očigledan: ruski mediji su u više navrata izvještavali o korištenju naoružanja iz Srbije, uključujući pravne puške Zastave M-70 i M-70AB2, te razne kalibre minobacačkih granata Krušika iz Valjeva (poput popularnog kalibra 82 mm sa oznakom M68P1).
Činjenica da Dodik, boraveći u Moskvi, progovara o navodnoj bošnjačkoj želji za naoružavanjem Ukrajine, pritom prešućuje stotine miliona eura vrijedan indirektni izvoz oružja iz bratske Srbije, najjasnije pokazuje dvoličnost njegove politike. Cilj nije objektivno informisanje ili borba za mir, već isključivo propagandno svrstavanje sebe i Republike Srpske uz ruske interese, dok se istovremeno delegitimiše i demonizuje centralna vlast BiH i bošnjački politički predstavnici.
Štaviše, dokumenti Pentagona iz aprila 2023. godine, prije toga i posjeta ruskog zamjenika ministra odbrane Beogradu nakon izbijanja afere Financial Timesa, samo su dodatno potvrdili ovu kompleksnu igru Beograda. Ta igra koju zapadne zemlje jasno osuđuju i zbog koje traže distanciranje od Rusije i usklađivanje s evropskom vanjskom i sigurnom politikom, predstavlja mnogo veću prijetnju neutralnosti nego četiri navodna "pokušaja" iz BiH.
U svjetlu ove činjenice, Dodikove izjave iz Sočija ne predstavljaju ozbiljnu političku analizu ili brigu za stabilnost, prije svega medijski spin usmjeren na konsolidovanje podrške Moskvi i jačanje unutrašnjih podjela. Optužbe koje upućuje prema Sarajevu zapravo su tek blijeda dimna zavjesa pred stvarnim milionskim izvozom koji, ironično, dolazi iz zemlje čiju politiku Dodik najviše podržava, i koja osim naoružanja i opštine, Ukrajina isporučuje i svoje dobrovoljce za ratovanje.
Pitanje koje ostaje jeste: Zašto Dodik ne kritikuje Srbiju koja, u ime "poslovnih prilika", direktno doprinosi naoružavanju jedne od strana u sukobu? Odgovor je jasan: njegova kritika nije u funkciji istine, već isključivo u funkciji geopolitičke lojalnosti i unutrašnje političke borbe.
Ko je ovdje zapravo na strani produbljivanja krize i ko je spreman profitirati od rata: onaj koji navodno pokušava poslati oružje, ili onaj koji to oružje, posredstvom svojih saveznika, isporučuje u milionskim iznosima?
