Iako povremeno pokušava ostaviti dojam političara koji zna šta radi, predan miru i stabilnosti, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik sve češće djeluje kao čovjek zarobljen u sopstvenim halucinacijama moći, paranoje i političkog očaja. Dok s jedne strane nastoji projektovati sliku lidera koji "drži stvari pod kontrolom", s druge strane sve očiglednije maše političkim štapom naslijepo – udarajući na sve što mu se čini kao prijetnja, bilo stvarna ili umišljena.
Opoziciju u Narodnoj skupštini RS doživljava kao smetnju koja mora biti ušutkana, i to najprimitivnijim rječnikom: psovkama, uvredama, pa i otvorenim optužbama koje više priliče pijanoj krčmi nego parlamentu. Građani koji se usude misliti drugačije ili izraziti neslaganje, kao i nevladine organizacije koje još pokušavaju štititi javni interes, dočekuju se represivnim zakonima, policijskim pritiscima i drakonskim kaznama. Pravosudne institucije BiH, međunarodne misije i sigurnosne agencije redovno se upozoravaju – kroz oružane vježbe, postrojavanja i poruke koje više podsjećaju na vojni udar nego na demokratsko društvo.
Dok verbalno ratuje protiv svakog ko mu se suprotstavi, Dodik ne štedi ni vlastite ministre. Činjenica da SNSD-ova vlada bilježi više ekonomskih promašaja nego uspjeha pokušava se zataškati agresijom prema javnosti, medijima, a sada već i vlastitim saradnicima. Umjesto ekonomskih rezultata, RS se suočava s porazima u arbitražama, ogromnim dugovanjima i kreditnim aranžmanima o kojima se ne zna ni ko, ni zašto ih potpisuje.
Kulminacija ove paranoične politike desila se protekle sedmice kada je Milorad Dodik – u maniru autokrate koji vidi izdaju u svakom pogledu i prijetnju u svakoj riječi – naredio protjerivanje njemačke ministrice za evropske poslove i klimu, Ane Lurman, iz Republike Srpske. Ovaj diplomatski skandal odjeknuo je Evropom kao dokaz da je RS pod njegovim vodstvom potpuno skrenula s evropskog puta i pretvorila se u autokratiju nespojivu s vrijednostima na kojima počiva Evropska unija.
Dodik i njegovi ljudi već godinama pokušavaju evropskim zvaničnicima prodati sliku o demokratskom, stabilnom i evropski orijentisanom entitetu. No, kako vrijeme odmiče, sve više evropskih kancelarija prepoznaje licemjerje tog nastupa – dvoličnost u kojoj se pred strancima glumi evropejac, a kod kuće praktikuje despotija. Petak, dan kada je njemačka ministrica ponižena na teritoriji BiH, dan je kada su maske pale i svijet jasno vidio lice stvarnog režima koji vlada Banjalukom.
U svemu tome, ne izostaju ni pozivi da se Dodik uhapsi – ne samo zbog njegovih političkih poteza, već i zbog pravnih procesa koji se vode protiv njega. Dok mu prijete optužnice, sankcije i sve češće izolacije, čak i podrška koju je očekivao iz Moskve, Beograda ili Budimpešte, počinje da blijedi. I dok sve više ljudi u njegovoj blizini dobija etiketu „nepoželjnih“, Dodik ostaje zatvorenik vlastitog narativa – okružen savjetnicima koji ga tapšu po ramenu i govore mu da je još uvijek mudar, moćan i da je prepoznao „istorijski trenutak“.
No, stvarnost je drugačija. Milorad Dodik je na ivici političkog ambisa – sam protiv svijeta, protiv demokratije, pa na kraju i protiv samog sebe. Njegova era, obilježena strahom, ucjenama i bahatošću, sve je bliže svom epilogu. A kada padne, ostat će samo pepeo jednog promašenog pokušaja da se entitet, narod i budućnost zarobe u paranoji jednog čovjeka.
