Posljednji ples Milorada Dodika: referendumom i pričom o nezavisnosti kupuje još malo političkog vremena
Gotovo dvije decenije Milorad Dodik opstaje na vlasti u Republici Srpskoj održavajući građane u uvjerenju da je otcjepljenje od Bosne i Hercegovine samo pitanje trenutka. Na tom talasu i došao je na vlast 2006. godine, predstavljajući se kao lider koji će “razbiti BiH” i u srpskom narodu postati veći Srbin od Svetog Save.
Međutim, iza velikih riječi godinama su stajali vrlo konkretni ustupci. Dodik je pristajao na osnivanje državnih institucija i prijenos nadležnosti na nivo BiH, pravdajući svaki potpis pričom da je bio “ucijenjen” i da su to samo privremeni ustupci.
Danas, suočen s pravosnažnom presudom i oduzetim mandatom predsjednika RS-a, Dodik ponovo poseže za starim receptom – obećanjima o nezavisnoj Republici Srpskoj. Samo što ovaj put karta otcjepljenja nije samo populistički trik, nego i očajnički pokušaj da produži svoj politički vijek.
Referendum kao štit od pravde
Za 25. oktobar zakazao je referendum na kojem će građane pitati da li prihvataju presudu protiv njega i odluke visokog predstavnika. Pravno neutemeljeno? Apsolutno. Politički korisno? Dodik računa da jeste. Očekuje masovno “ne” i planira ga koristiti kao oružje za pregovore sa stranim faktorima: “Pogledajte šta nam rade, a kakav je stav naroda”, poručuje on.
U isto vrijeme, kroz Narodnu skupštinu RS-a planira progurati rezoluciju o samoopredjeljenju kao korak ka otcjepljenju. Paralelno, SNSD će vjerovatno ipak istaknuti svog kandidata na prijevremenim izborima za predsjednika RS-a, uprkos javnim tvrdnjama da bi bojkotovali izbore. Dodik ne smije rizikovati tzv. “kosovski scenarij”, u kojem bi institucije RS-a mogle ostati bez ključnih pozicija zbog praznih lista.
Revizija historije i pravne fikcije
Kako bi osnažio svoj narativ, Dodikov režim posljednjih sedmica intenzivno prepravlja prošlost. Njegovi saradnici, poput Siniše Karana, tvrde da je RS “gradivni faktor BiH”, jer je učestvovala u pregovorima u Ženevi, New Yorku i Dejtonu. Prema njihovom tumačenju, država je sastavljena dogovorom entiteta – pa entiteti, ako to žele, mogu “izaći iz ugovora”.
No činjenice govore suprotno. Iako je RS bila prisutna na nekim pregovorima tokom rata, ti susreti su se bavili prekidima vatre i vojnim linijama, a ne konstituisanjem države. Dejtonski mirovni sporazum potpisao je Alija Izetbegović, kao predsjednik BiH, uz Franja Tuđmana i Slobodana Miloševića. Republika Srpska u Dejtonu nije bila međunarodno priznat subjekt, niti potpisnik. BiH je sporazumom potvrdila svoj pravni kontinuitet, a entiteti su definisani kao administrativne jedinice unutar jedne države – ne kao samostalni politički entiteti koji mogu jednostrano mijenjati državni okvir.
Sam protiv svih, ali i bez saveznika
Uprkos Dodikovim najavama o međunarodnoj podršci, stvarnost je neumoljiva. Njegov glas odavno se oslanja samo na Moskvu, Budimpeštu i Beograd. Čak ni te države ne bi priznale otcjepljenje RS-a – jer bi time otvorile Pandorinu kutiju i za vlastite separatističke pokrete. A očekivati podršku Washingtona za rušenje sporazuma koji su same Sjedinjene Američke Države potpisale i garantovale – politička je fantazija.
Kraj jedne ere?
Milorad Dodik vodi možda posljednju veliku bitku svoje karijere. On sanja još nekoliko godina političkog života, i to istim metodama koje su ga dovele na vlast. Samo što se ovoga puta vidi nervoza – više nema prostora za nove ucjene i nova obećanja.
SNSD će gotovo sigurno preživjeti i nastaviti da vlada RS-om, ali bez Dodika kao neprikosnovenog vođe. A referendum, rezolucija i bučna obećanja o otcjepljenju sve više liče na oproštajni ples jednog političara koji je svojevremeno bio majstor preživljavanja, ali sada igra protiv vremena.
