Politička igra ili kraj dijaloga?
Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik sinoć je u programu RTV Herceg-Bosna iznio svoju “recepturu” za rješenje Bosne i Hercegovine. Njegova ideja je jednostavna – Hrvatima i Srbima treba dati sve što žele, dok Bošnjaci nikada ne bi trebali dobiti ono što navodno žele: da Bosna bude njihova. Riječima bivšeg predsjednika Republike Srpske, Bošnjaci su, prema njegovoj logici, osuđeni da ostanu bez utjecaja na vlastitu državu.
Na prvi pogled, ovo bi mogla biti samo provokativna izjava. Međutim, Duboka analiza otkriva koliko je ova logika opasna. Bošnjacima se sistematski nameće osjećaj krivice zbog “navodnih unitarističkih težnji”, dok se politički proces u BiH svodi na ispunjavanje interesa dva druga konstitutivna naroda. U takvoj matrici, sva strategija, pregovori i međunarodni pritisci postaju nebitni jer osnovna pretpostavka dijaloga – ravnopravnost i uvažavanje svih strana – jednostavno ne postoji.
Kad govorimo o “željama” Hrvata, Dodik je jasno rekao da je njihova ambicija treći entitet, a ne samo izmjena Izbornog zakona. No, problem nastaje kada hrvatske težnje sagledavamo u kontekstu srpskih. Prema Dodikovoj interpretaciji, želja Srba nije ništa manje radikalna – implicira se secesija i osporavanje same države Bosne i Hercegovine.
Ako bi, hipotetički, srpska želja bila ostvarena i Republika Srpska se pripojila Srbiji, tada bi hrvatska težnja za entitetom postala potpuno nova igra. Postavljaju se brojna pitanja: hoće li Hrvati i dalje tražiti svoj entitet unutar zajedničke države s Bošnjacima, ili će i oni krenuti putem pripajanja Hrvatskoj? Ko bi odlučivao o općinama u kojima većinski žive Srbi?
Historijski primjeri pokazuju koliko su ovakve težnje iluzorne. Još u decembru 1991., članovi probosanske linije HDZ-a priznali su realnost: politička želja Hrvata za Herceg-Bosnom postojala je, ali realizacija je bila ograničena mogućnostima rata i međunarodnih sporazuma. Isto važi i za Milorada Dodika – njegov politički uspon nije bio rezultat ostvarenja srpskih želja, već prihvatanja realnosti Dejtonskog sporazuma.
Dijalog kao preduvjet opstanka
Problem s Dodikom nije samo njegova retorika, već duboko uvjerenje da dijalog u BiH nije moguć. Kada spomene Švicarsku i primjere uspješnih dogovora između različitih zajednica, njegova je reakcija da “istorija ne dopušta dogovor”. Takav stav čini politički proces u BiH jednako neizvodivim koliko je i neodrživa ideja da se Hrvatima i Srbima ispune želje dok Bošnjaci ostaju bez prava na odlučivanje.
No, realnost bira drugačiji put. Nedavni izbori za predsjednika RS pokazali su da ekstremni skepticizam prema dogovoru nema većinsku podršku među Srbima. Dogovor je moguć, ali samo ako postoji spremnost da se prizna i uvažava volja svih konstitutivnih naroda. Preduslov za to je politička odgovornost i, u slučaju Dodika, njegov odlazak s javne scene.
Igra želja protiv stvarnosti
Svođenje političkog procesa u BiH na ispunjavanje hrvatskih i srpskih želja, uz ignoriranje Bošnjaka, nije samo neodrživo – to je recept za dodatnu polarizaciju i krizu. Bez spremnosti da se uvaže interesi svih naroda, bilo kakav dijalog ostaje mrtvo slovo na papiru. Bosna i Hercegovina zahtijeva nešto više od puka zadovoljavanja partikularnih želja – zahtijeva razum, kompromis i, prije svega, političku odgovornost.
Dodikova “logika želja” možda zadovoljava političke ambicije jednog naroda, ali stvarnost je daleko složenija i ne dopušta jednostavna rješenja.
