Milorad Dodik nastavlja svoju opsesivnu igru raspada Bosne i Hercegovine, prijeti secesijom, udara na državu i institucije, potpisuje akte kao da su ratni manifesti. Ali jedno pitanje ostaje bez odgovora – ko će ratovati za njega?
Hoće li ponovo u prvi red gurnuti običan narod, one iste ljude koji jedva preživljavaju od minimalnih plata i mirovina, dok on i njemu slični uživaju u luksuzu? Hoće li ponovo borci, koji su već jednom izgubili voljene, za ideale koje su političari zgazili čim su se dokopali moći, morati ginuti za njegove interese? Ili će možda sam Dodik uzeti pušku u ruke, pa umjesto u Beogradu, Moskvi ili Beču, noći provoditi u blatnjavim rovovima?
Odgovor je jasan – neće. Jer Dodik ne ratuje. On grabi, pljačka i laže.
Politička mafija: Oni bogati, narod siromašan i zavađen
Dok obični ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem, dok im djeca odlaze u Njemačku i Irsku jer u ovoj zemlji nema nade, Dodik se bogati na njihovoj nesreći. On i njegova elita osigurali su sebi sve – luksuzne vile, račune u inostranstvu, sigurne puteve bijega. Njihova djeca ne voze se autobusima, ne rade za crkavicu, ne čekaju u redovima kod doktora.
A narod? Narod treba da ratuje. Narod treba da se mrzi.
Jer ako bi ljudi konačno shvatili da ih ne ugrožava drugi narod, već njihovi vlastiti političari, sistem bi se srušio u danu. Ako bi Srbi, Bošnjaci i Hrvati konačno uvidjeli da im najveći neprijatelj nije komšija, već paraziti na vlasti, koalicija političkih tajkuna bi pukla.
Dodik ne smije dozvoliti da narod vidi istinu. Zato mu trebaju podjele, strah i mržnja. Zato udara na institucije, na sudove, na tužioce, jer zna da bi u normalnoj državi završio iza rešetaka.
Čuvaju svoje fotelje, a narod guraju u blato
Dodikova paranoja nije bez osnova. On zna da se kriminal uvijek naplati, i zna da je njegova jedina karta za opstanak – haos. Ako institucije funkcionišu, ako zakon pobijedi, on ide na optuženičku klupu. Zato mora zavaditi narod, zato priziva sukobe, zato diže tenzije – ne zbog Republike Srpske, ne zbog Srba, već zbog samog sebe.
Svi oni koji danas prate Dodika i vjeruju mu trebali bi se zapitati jedno – zašto svi koji su mu nekad bili bliski, danas šute ili su protiv njega? Zašto mu okreću leđa? Jer svi oni znaju šta je radio, svi oni znaju koliko je uzeo, svi oni znaju da on gleda samo svoje interese.
Dodik nije lider – on je politički kockar koji igra na posljednju kartu, spreman zapaliti sve oko sebe samo da bi spasio svoju kožu.
Ko su ljudi koji vole vođu više od svoje djece?
Najveća tragedija Balkana nisu političari poput Dodika – njih je uvijek bilo i biće ih. Najveća tragedija su ljudi koji su spremni umrijeti za njih, a ne za svoju porodicu, koji će u siromaštvu braniti milijardere, dok njihova vlastita djeca nemaju budućnost.
Dodik se ne brine za vas. Dok vas huška na mržnju, on gradi svoje bogatstvo. Dok prijeti ratom, njegova porodica živi bezbrižno. On ne voli ni Srbe, ni Republiku Srpsku – on voli samo sebe i novac koji je opljačkao.
Ali pitanje je – koliko će mu narod još dozvoliti da im pljuje u lice? Hoće li građani još jednom nasjesti na njegovu igru, ili će mu konačno reći ono što on ne želi da čuje – dosta je bilo?
Jer Dodik može potpisivati šta god hoće, ali bez naroda, njegova moć ne postoji. Pitanje je samo – hoće li narod shvatiti prije nego što bude prekasno?
