Ako je i postojala ijedna naivna iluzija da Milorad Dodik u svojim političkim avanturama ne bi bio spreman spaliti i Bosnu i Hercegovinu i entitet kojim godinama autokratski upravlja ako mu to lično koristi — slučaj Viaduct ju je trebao konačno sahraniti. I to s krstom od čistog betona.
Onaj ko i nakon ovoga ima trunku sumnje da Dodik nije spreman ucijeniti, destabilizirati i uništiti sve što je moguće zarad vlastitog interesa, ili je politički malouman ili svjesni saučesnik.
Ono što se dešava s arbitražnim sporom između slovenske firme Viaduct i Bosne i Hercegovine, koji je zbog Dodikove bahatosti, nesposobnosti i namjerne sabotaže prerastao u financijsku katastrofu, danas prijeti da entitet Republika Srpska povuče na dno, a za sobom povuče i ostatak države. Naime, zbog duga koji je prije nekoliko godina iznosio između milion i tri miliona maraka, pa narastao na 46 miliona, potom na 80 miliona, da bi sada prešao 110 miliona, Bosna i Hercegovina je dovedena u situaciju u kojoj joj prijeti gubitak kontrole nad vlastitim zračnim prostorom. A to više nije financijski nego sigurnosni problem.
Birokratska sabotaža kao model vladavine
Da stvar bude jasna: Milorad Dodik, zajedno sa svojim SNSD-ovim aparatčicima poput Željke Cvijanović, imao je više prilika da riješi ovaj problem. Prvo dogovorom, potom nagodbom, pa čak i nakon prvih presuda Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu. Međutim, svaki put su izabrali opstrukciju, tvrdoglavost, političko ucjenjivanje i bježanje od odgovornosti. U međuvremenu, dug raste po nevjerovatnih 18.000 KM dnevno, a Republika Srpska tapka u mjestu ekonomski slomljena, dok Dodik i njegova kamarila iz dana u dan fabriciraju krize kako bi prikrili vlastiti lopovluk i nesposobnost.
Posebno je sramotna uloga Željke Cvijanović koja je kao premijerka RS-a 2017. godine potpisala sporazum sa tadašnjim predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem kojim se RS obavezala da snosi sve troškove arbitraže. U isto vrijeme, Cvijanović je 2013. svojim potpisom na novu koncesiju za izgradnju mini hidroelektrane na Vrbasu praktično omogućila Viaductu da RS i BiH tuži pred ICSID-om. I sve se, naravno, završilo upravo kako se moralo završiti kada nesposobni ljudi u sprezi s kriminalcima vode ozbiljne stvari.
ICSID — međunarodni pravni Frankenstein
Da apsurd bude veći, cijela priča je završila pred jednom od najkontroverznijih međunarodnih arbitražnih institucija na svijetu — ICSID-om. Institucijom koju su još prije desetak godina evropski zvaničnici nazvali "toksičnom za demokraciju i vladavinu prava", a Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, optužio da ugrožava suverenitet država. Među brojnim kritikama ističe se da ICSID gotovo rutinski presuđuje u korist investitora, bez obzira na to koliko su sporni njihovi zahtjevi i motivi.
Primjeri poput Philip Morrisa koji je tužio Urugvaj zbog antipušačke kampanje ili Occidental Petroleuma koji je uspio izvući 2,4 milijarde dolara od Ekvadora iako je sam prekršio ugovor, dovoljno govore o "nepristrasnosti" ove institucije. No Dodik i njegovi nisu ni pokušali izbjeći ovaj sudski fijasko. Jer njima ovaj haos zapravo odgovara.
Posljedice koje mogu biti katastrofalne
Dok se oni natežu s naplatama i žalbama koje su unaprijed osuđene na propast, pravni zastupnici Viaducta krenuli su u izvršenja presude. Najbolniji udarac stigao je kroz odluku belgijskog suda da blokira sredstva BHANSA-i — Agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH. Zbog toga kontrolorima leta kasne plaće, a BiH ozbiljno prijeti gubitak kontrole nad vlastitim nebom. Ako se to desi, kontrolu će preuzeti Hrvatska i/ili Srbija. U regiji gdje se avionski prostor ne prepušta bez teške politike, to je sigurnosna noćna mora.
Vijeće ministara — inkubator neodgovornosti
Posebno tragičnu dimenziju daje inertnost i nekompetencija Vijeća ministara BiH na čijem je čelu Borjana Krišto, vjerni kadar Dragana Čovića — Dodikovog političkog partnera. Umjesto hitnih poteza i rješavanja problema, Vijeće ministara se pretvorilo u debatni klub bez ikakvih efekata. Dodikovi ministri sistematski sabotiraju svaku odluku koja bi mogla riješiti problem, a Trojka (koja se zaklinjala u funkcionalnu državu) pokazuje da nije dorasla ovakvoj kriznoj situaciji.
Dodikov herostratski pohod
Ova afera najslikovitije pokazuje suštinu Dodikove politike — on ne zna rješavati probleme. On ih proizvodi, koristi kao političku monetu i ostavlja drugima da plaćaju cijenu. Republika Srpska je zbog njega danas pred bankrotom, Bosna i Hercegovina pred sigurnosnim izazovom, a njeni građani pred poniženjem koje nemaju razloga da trpe.
I sve to zbog jednog čovjeka, njegove bahatosti, ovisnosti o moći i totalne nesposobnosti da vodi išta osim privatnih interesa.
