Milorad Dodik, politički bard retrogradnog diskursa, iz sedmice u sedmicu servira narodu novu dozu historijskog revizionizma. Najnovija epizoda u njegovom mentalnom teatru uključuje "bogumilsko naslijeđe" Bošnjaka.
"Muslimani, vratite se vjeri svojih predaka!", kliče Dodik, kao da je pronašao vremensku mašinu u Laktašima, pa odlučio krojiti historiju kako mu odgovara. Ali u svom pokušaju da falsifikuje gene i historiju, Dodik zaboravlja – genetika ne zna za propagandu.
Dodikova logika je jednostavna, a opasna: muslimani u Bosni su zapravo izgubljeni Srbi i Hrvati koji su "napustili" pravoslavlje i katoličanstvo da bi "konvertirali" u islam. Dakle, da se vrate na "svoje", BiH bi – kaže Dodik – prirodno postala srpska zemlja. Unitarna, ali srpska. Nevjerovatna logika – kao da nacija počinje s krštenicom, a završava s bajram-namazom.
Tu ideološku konstrukciju Dodik šiva na leđima bogumila – srednjovjekovnog gnostičkog pokreta koji je u Bosni zaživio kroz Bosansku crkvu. No, historija, pa ni genetika, nije sklona političkim bajkama. Bogumili nisu bili nikakav "predgenetski supstrat" muslimana, niti su Bošnjaci produkt neke spiritualne amnezije. Ako je iko "nestao" iz historije, to su upravo bogumili – asimilirani, potisnuti, pregaženi, a ne bošnjački duh koji samo čeka Dodikovu dozvolu da se vrati pravoslavnom krilu.
U Dodikovoj opsesivnoj potrazi za "istinom", skriva se nešto mnogo dublje: on zapravo oponaša, svjesno ili nesvjesno, filozofiju Renéa Girarda, koji je tvrdio da ljudi usvajaju želje i identitete imitirajući druge. Dodik žudi da Bošnjaci budu Srbi, ali zaboravlja da identitet ne dolazi iz plagijata već iz historijskog kontinuiteta i kulturne svijesti. Ako iko boluje od mimetičke krize, onda je to Dodik – koji, da parafraziramo Girarda, vidi "objekt čežnje" u onome što ne može da kontroliše: bošnjačku samosvijest.
A možda Dodik i nije čitao Girarda, nego mu je sve to došlo "odozgo", iz narodnih predanja, mitova, kafanskih prepirki i poneke knjige koju nije pročitao do kraja. Možda vjeruje da su svi narodi krenuli "od nule", osim njegovih, koji su se rodili s večnom istinom u genezi.
Ali istina se, kako to često biva, ne nalazi u glasovima koji viču, već u tišini stećaka, kostiju, DNK analiza i naučnih dokaza. Posljednja genetska istraživanja, poput onih koje provodi iGENEA, govore neporecivu istinu: preko 50% današnjih stanovnika BiH pripadaju alpsko-dinarskoj haplogrupi. Više od 40% nosi ilirski genetski kod, dok slavenski uticaj čini svega 10–15%. Goti, Kelti, Iliri – to su stvarni "pretci" stanovništva ovog prostora, a ne ideološki bogumili iz Dodikove mitološke kutije.
Dakle, nigdje – ali baš nigdje – u genomu današnjih Bosanaca i Hercegovaca nema nikakvog "bogumilskog gena". Kao što nema ni arijanskog, ni katoličkog, ni pravoslavnog, ni islamskog gena. Vjera nije nasljedna bolest ni genetski kod. Vjera je izbor, put, filozofija života – i nipošto alibi za teritorijalne pretenzije.
Ali dok Dodik, poput kakvog balkanskog Istarhova, koristi religiju da bi parazitirao na "uboštvu mišljenja širokih narodnih masa", on zapravo preskače sve ono što je stvarno – od Ilira i Batonove pobune protiv Rima, do osmanskog urbanizma i austrougarske arhitekture Sarajeva. Sve to nestaje u njegovom političkom teataru, jer to ne staje u njegovu naraciju o "jednoj vjeri, jednom narodu, jednoj istini".
Možda je, brat Dodik, umjesto što viče "vratite se vjeri", trebao reći – "priznajte historiju". Priznajte da su stećci prethodili pravoslavnim ikonama. Priznajte da je Baton Dezitijatski, vođa Ilirskog ustanka, ostavio veći trag u historiji ovih prostora nego bilo koji savremeni političar. Priznajte da genetika ne priznaje ni Trojstvo ni Teheran, nego samo lanac nasljeđa – a taj lanac jasno govori: današnji stanovnici BiH su potomci ilirskih, gotskih, keltskih i djelimično slavenskih predaka. Srbi, Hrvati, Bošnjaci – svi su, biološki gledano, djeca istih planina.
I zato, kada Dodik naredni put pokuša da kroji historiju prema svojoj mjeri, neka se sjeti Plutarha, koji je rekao: "Um nije sud koji treba da se napuni, već vatra koju treba zapaliti." A kod Dodika – vatra je tu, ali ne gori zbog istine, već zbog opsesije da vlada kroz laž.
