Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta RS, i dalje ostaje čvrst u svom stavu da neće napustiti entitet, unatoč sve većim političkim i sigurnosnim prijetnjama.
Njegova izjava, da se osjeća sigurno zbog „sistema bezbjednosti“ u RS-u, najbolje oslikava njegovu političku izolaciju i upornost u održavanju statusa quo, koji samo pogoršava političku krizu i gura entitet u sve veći politički vakuum.
Dodik je, očigledno, više od svega vezan za poziciju koju ima u RS-u. Umjesto da odgovori na izazove koji dolaze sa svih strana, uključujući međunarodne pritiske i rastuću unutrašnju nestabilnost, on i dalje zagovara politiku potpune izolacije. Ovaj pristup ne samo da stvara barijere za bilo kakav napredak, već dodatno polarizuje društvo i podstiče političke napetosti koje prijete destabilizacijom cijele regije.
Pokušaj njegovog hapšenja, koji je nedavno izazvao njegovu tvrdnju da Interpol nije postupio po zahtjevu Suda BiH, jasno ukazuje na to da je Dodik već odavno prešao granice političke odgovornosti.
Njegova tvrdnja da su napadi sa nivoa BiH politički motivisani, i njegovo odbijanje da prepozna ulogu međunarodnih institucija u rješavanju političkih sukoba, samo potvrđuju njegovu nefleksibilnost i upornost u održavanju sistema koji očigledno nije održiv.
Dodikova, navodna, sigurnost u „sistem bezbjednosti“ RS predstavlja pokušaj opravdavanja autoritarnih tendencija koje dominiraju u entitetu. U stvarnosti, sistem bezbjednosti, koji u velikoj mjeri zavisi od političke moći i lokalnih kontrola, nije ništa drugo do instrument represije koji služi za održavanje vlasti, a ne za zaštitu građana ili jačanje vladavine prava. Uzimajući u obzir sve veći broj međunarodnih sankcija i presuda, ovakva tvrdnja samo oslikava njegovu nespremnost za saradnju i izbjegavanje odgovornosti.
Pored toga, Dodikova politika kontinuiranog oslanjanja na podršku Rusije postavlja ozbiljan upitnik o njegovoj sposobnosti da razumije složenost evropskih integracija i globalnih odnosa.
Njegova stalna veza sa Kremljom, koja je vidljiva u njegovim redovnim susretima s Putinom, postavlja RS na rub političke samostalnosti, te doprinosi daljoj izolaciji od ostatka svijeta. Dok ostatak BiH teži ka integraciji u EU, Dodik ostaje opredijeljen za povezivanje s Rusijom, što za njega može biti politički alat, ali za regiju predstavlja prijetnju stabilnosti.
Dodikova odlučnost da ostane na čelu Srpske, unatoč svim nesigurnostima i međunarodnim kritikama, pokazuje njegovu opasnu upornost u održavanju vlasti po svaku cijenu. Ovaj politički kurs, koji se temelji na ignorisanju međunarodnih normi i unutrašnjih reformi, vodi Republiku Srpsku u politički slijepu ulicu iz koje se teško može izaći bez ozbiljnih posljedica. Iako Dodik smatra da je siguran i nedodirljiv, budućnost će pokazati koliko dalja politička izolacija može štetiti entitetu, a samim tim i cijeloj Bosni i Hercegovini.
