Nakon višemjesečnog ignorisanja poziva pravosudnih institucija, crvene potjernice i otvorenog izazivanja državnog poretka, Milorad Dodik se iznenada, usred jula, pojavio u zgradi Tužilaštva BiH – bez najave, bez pompe, bez lisica. I što je još važnije, bez ikakvih posljedica.
Ovaj neočekivani zaokret u slučaju koji je trebao simbolizirati odlučnost države u zaštiti ustavnog poretka, sada sve više liči na dogovor zakulisnog karaktera nego na istinsku istragu.
Njegov “dobrovoljni” dolazak, nakon višemjesečne nedostupnosti, dočekan je gotovo prijateljskom atmosferom. Nema pritvora, nema drame – samo blagi nadzor u vidu redovnog javljanja policiji u Laktašima. I to sve nakon što je isti čovjek godinama omalovažavao sudove, prijetio visokim predstavnicima, odbijao implementaciju odluka Ustavnog suda i otvoreno zagovarao ukidanje državnih institucija.
Tužilaštvo BiH, umjesto da argumentima brani neophodnost zadržavanja u pritvoru, obrazložilo je da se istraga može nesmetano voditi i bez njega u pritvorskoj jedinici. Takav stav teško je objasniti drugačije nego kao ustupak. Pogotovo kada se zna da zakonski osnov za zadržavanje u pritvoru – opasnost od bjekstva, mogućnost ponavljanja krivičnog djela i ometanja istrage – Dodik već ispunjava mjesecima.
Pravosuđe BiH se ovim potezom našlo u situaciji da više nije samo pod sumnjom javnosti, već pod sumnjom vlastitih zakonskih principa. Odluke se sve više doimaju kao rezultat političkog kompromisa, a ne pravne nužnosti. O tome, posredno, govori i izjava samog Dodika koji je bez ustručavanja rekao da je cijeli proces politički montiran, a njegov dolazak u Sud “politički motivisan”. Takvom retorikom, Dodik zapravo priznaje da više vjeruje u snagu političkih dilova nego u mogućnosti sudske pravde.
Međutim, situacija bi uskoro mogla kulminirati – i to u predmetu koji je protiv Dodika vođen zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika. U prvostepenom postupku osuđen je na godinu zatvora i zabranu političkog djelovanja u trajanju od šest godina. Međutim, sada sve više informacija iz pravosudnih i političkih izvora ukazuje na to da se u drugostepenom postupku priprema oslobađajuća presuda.
Zakonski okvir ne ostavlja mnogo prostora. Za djelo koje mu se stavlja na teret ne postoji alternativa zatvorskoj kazni – novčana i uslovna kazna nisu moguće. Prema tome, ukoliko žalba njegove odbrane ne bi bila uvažena, presuda bi morala ostati na snazi, čime bi Dodik bio automatski lišen prava na političko djelovanje. No, kako on to jasno odbacuje kao opciju, jedini realan ishod, ukoliko želja bude ispunjena, jeste potpuno oslobađanje.
Ako Apelaciono vijeće zaista donese takvu odluku, to će značiti ne samo završetak ovog procesa, nego i dramatičan gubitak autoriteta pravosudnog sistema BiH. Presuda bi se tumačila ne samo kao Dodikova pobjeda, već kao potvrda da se zakoni u BiH mogu suspendovati kada to nalaže politički interes.
U tom kontekstu, postavlja se ključno pitanje – da li je pravosudni sistem BiH još uvijek stub države ili je postao instrument političkog trgovanja? Sve više građana, političkih aktera i međunarodnih posmatrača počinje vjerovati u ono najgore – da ni najteži napadi na ustavni poredak više ne nose pravne posljedice ako iza njih stoji dovoljno jaka politička volja.
Ukoliko oslobađajuća presuda za Dodika postane stvarnost, BiH će ostati bez jednog od posljednjih instrumenata kontrole političke moći. A to ne znači samo poraz jedne istrage – to znači poraz države.
