U svom najnovijem govoru povodom obilježavanja 29 godina od vojnih operacija u zapadnoj Bosni, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, ponovo se vratio svojoj omiljenoj temi — optužbama o navodnoj agresiji hrvatskih i bošnjačkih snaga, prikazujući ih kao nastavak "ustaške ideologije".
Ovaj revizionistički narativ, koji koristi eho prošlosti za manipulaciju trenutnom političkom situacijom, još jednom otkriva Dodikovu sposobnost da prekroji istoriju prema vlastitim potrebama.
Dodikova retorika ne ostavlja mnogo prostora za sumnju: "To je bila ideologija NDH 1941. godine, a nastavljena je devedesetih godina prošlog vijeka." Ovim riječima, Dodik želi prikazati vojne operacije iz 1995. kao ponavljanje historijskih zločina, dok u isto vrijeme umanjuje stvarne razloge za te operacije — oslobađanje teritorija Bosne i Hercegovine od agresije. Umjesto da priznaje složenost sukoba, Dodik se odlučuje za jednostranu priču, koja ističe samo srpske žrtve, dok ignorira nevine žrtve sa drugih strana.
U svom govoru, Dodik je s pravom spomenuo brutalnost ratnih zločina, no paradoksalno, usmjerava te optužbe prema onima koji su, prema njegovom tumačenju, predstavljali prijetnju srpskom narodu. Njegov govor vrvi od emocija, ali istina je da je to samo dimna zavjesa koja prikriva stvarne vojne i političke dinamike 1995. godine. Udružene hrvatske snage i Armija BiH borile su se za oslobođenje okupiranih teritorija, a ne za vođenje genocidnog rata kako to Dodik neprestano ponavlja.
Dodikovo isticanje da su Srbi bili žrtve "ustaške ideologije" ne uzima u obzir realnost onih koji su se borili za opstanak svojih zajednica. Oslobodilačke operacije su imale za cilj uspostavljanje mira i pravde, a ne ponavljanje zločina iz prošlosti. Umjesto toga, Dodik se opredijelio za manipulaciju historijom kako bi učvrstio vlastiti položaj i stekao političke poene među svojim pristalicama.
Jedan od ključnih trenutaka Dodikovog govora bio je spominjanje broja uništenih kuća i materijalne štete, što je, bez sumnje, bolna tačka za mnoge. Ipak, zaboravlja da napomene kako su i mnogi drugi narodi pretrpjeli gubitke i bol tokom rata. Njegova insistencija na srpskim žrtvama kao jedinom faktoru zaboravlja da u ratu nema pobjednika, već samo gubitnika.
Dodik također zaziva jedinstvo, govoreći: "Mi moramo danas da budemo jedinstveni i složni." Međutim, njegova definicija jedinstva često uključuje isključivanje i demonizaciju onih koji ne dijele njegovu ideologiju. Njegovo pozivanje na jedinstvo je, zapravo, poziv na uniformnost mišljenja, gdje je svaki dissent smatran izdajom.
Dodikove tvrdnje o "potomcima ustaša" koji su napali srpski narod 1995. godine su teške optužbe koje, umjesto da pomognu u pomirenju, samo produbljuju podjele i nesigurnost. U stvarnosti, vojne operacije su bile rezultat kompleksnih odnosa i sukoba, a ne jednostrano "osvetničko" djelovanje.
Dokumentarno prikazivanje povijesti je, očigledno, zgodno sredstvo za političku propagandu. Dodikovo revizionističko pripovijedanje prikazuje njegovu zabrinutost ne samo za vlastitu političku budućnost, već i za sudbinu srpskog naroda, ali na način koji nije ni pravedan ni tačan. Kroz prizmu prošlosti, Dodik stvara narativ koji odgovara njegovim političkim ambicijama, a istovremeno ne uzima u obzir realnosti i žrtve svih strana u ovom teškom i krvavom ratu.
Da zaključimo, Dodikovo insistiranje na ideologiji "ustaša" i "handžar divizije" kao okidačima za srpske žrtve iz devedesetih godina prošlog stoljeća služi kao primjer kako se povijest može koristiti kao oružje u modernim političkim borbama. Umjesto da promiče jedinstvo i pomirenje, njegov narativ samo produbljuje podjele, čineći neophodnim da se svi zajedno suočimo s istinom koja često ostaje skrivena ispod slojeva propagande.
