MILIJARDE, NORMALIZACIJA I ŠUTNJA: ARAPSKI IZMEĐU PONIŽENJA I NEMOĆI PRED IZRAELOM

Doha pod pritiskom: Hoće li arapsko-islamski samit odgovoriti na izraelski napad na Katar ili ostati mrtvo slovo na papiru?

Katar doha

Planirano je da se sutra, u ponedjeljak, u Dohi održi arapsko-islamski samit na kojem će se raspravljati o izraelskom napadu na državu Katar. Poziv je upućen u atmosferi bijesa zbog izraelskog ignorisanja suvereniteta Katara, zemlje domaćina pregovora i delegacije pokreta Hamas.

Pokušaj atentata predstavlja crveno svjetlo pred arapskim državama koje smatraju Ameriku svojom prijateljicom i zaštitnicom, a koje, uprkos trilionima dolara koje Amerika iz njih izvlači, uprkos trgovinskim vezama i sigurnosnoj saradnji s Izraelom, te uprkos sporazumima o miru i pripremama za nove sporazume o normalizaciji, pa čak i saučesništvu nekih u genocidu u Gazi, i dalje ne znače ništa za Netanyahua i Trumpa. Oni arapskim „uslugama“ i „donacijama“ ne pridaju nikakav značaj.

Očekuje se da samit razmotri načine odgovora na izraelsku agresiju protiv katarskog posrednika koji je ranije uspijevao dogovoriti važne razmjene i sporazume. Ali postavlja se pitanje: hoće li odgovor biti stvaran ili samo još jedna protokolarna dopuna dosadašnjim jalovim samitima?

Da je Izrael uspio u pokušaju atentata na rukovodstvo Hamasa u Kataru, Katar bi bio optužen za saučesništvo, odnosno da je izdao mjesto i vrijeme sastanka. To je cilj koji za Netanyahua ne bi bio ništa manje važan od samog atentata, jer bi to značilo da sve arapske zemlje žele eliminaciju Hamasa – uključujući i Katar, koji mu pruža utočište.

Nakon što je operacija propala, Netanyahu je ponovo zaprijetio Kataru: ili ćete uhapsiti i suditi vođama Hamasa, ili ćemo ih mi ukloniti. On je siguran, ne samo zato što mu Amerika pruža političku i vojnu podršku, nego i zato što računa na arapske i islamske vođe koji će učiniti sve da isprazne svaku ozbiljnu odluku od sadržaja. Ovaj „ublažavajući“ kurs predvodi Egipat, koji nastoji dokazati da je pouzdan saveznik, čak i nakon što je objavio smanjenje sigurnosne saradnje s Izraelom.

Neće mnogo značiti stav Irana, Alžira, Sirije, Iraka, Jemena ili Tunisa. Ključno je kako će se postaviti zemlje koje imaju direktne ili indirektne odnose s Izraelom – posebno Egipat, Jordan, UAE, Maroko, Bahrein i Sudan. A dokle god je njihov stav zagarantovano umjeren, bez ikakvog pomisla na prekid odnosa, osuda će ostati samo protokolarna fraza koja ništa ne mijenja.

Jesu li Arapi zaista toliko slabi da ne mogu donijeti odluku koja bi zaista zaboljela Netanyahua i otrijeznila izraelsko društvo iz opijenosti moći? Mogu li mu zaprijetiti da bi decenijama građeni mir, sporazumi o normalizaciji i vojno-ekonomska saradnja mogli pasti u vodu ako se ne zaustavi genocid u Gazi i gaženje suvereniteta arapskih država?

Arapi nisu slabi – oni imaju resurse koje posjeduju samo svjetske sile: prirodna bogatstva, novac, ljudske kapacitete i prostranstva. Ali te snage su blokirane i čekaju vođstvo koje ima hrabrosti, principa i vizije.

Nalaze se u nezavidnoj poziciji: nisu u stanju zaštititi sebe od Izraela, Amerika ih ne štiti.

Očekuje se da samit „najoštrije osudi izraelsku agresiju na bratski Katar“, da odluči o formiranju pravnog tima za praćenje napada na katarski suverenitet, da pozove međunarodnu zajednicu da pojača napore za zaustavljanje genocida i progona u Gazi, otvaranje graničnih prelaza za humanitarnu pomoć, zaustavljanje eskalacije i povratak „rješenju dvije države“.

Velike su šanse da će biti objavljeno i „suspendovanje vojne i sigurnosne saradnje s Izraelom“, na što je već nagovijestila i Egipat objavom o „smanjenju saradnje“. Ali šta to uopće znači? Samo uskraćivanje dijela obavještajnih podataka koje egipatske službe imaju o palestinskim i arapskim liderima i njihovim kretanjima, a koji su ranije pomagali izraelske atentate pod izgovorom „borbe protiv terorizma“. To ne znači prekid saradnje, već tek diplomatski signal – isti onaj kakav upotrebljavaju evropske države koje su inače pouzdani izraelski saveznici.

Od nove arapsko-islamske konferencije ne treba očekivati ništa novo – osim ponavljanja već poznatih i ispraznih fraza. Ove države nisu u stanju donijeti odluke koje su usvojile čak i zemlje Latinske Amerike i Evrope, a svojim narodima ne dozvoljavaju ni da izraze gnjev, kao što to slobodno čine mnogi drugi narodi širom svijeta.


Znate više o temi ili prijavi grešku