Bosna i Hercegovina ponovo se nalazi pod udarom unaprijed skrojenih etiketa i predrasuda, ovoga puta nakon stravičnog incidenta u Bosanskoj Krupi, gdje je dječak od samo četrnaest godina ubio jednog policajca i teško ranio drugog.
Dovoljno za opravdanu istragu, dovoljno za zgražanje, ali nedovoljno za etiketu "terorizma" koja je odmah zalijepljena uz njegovo ime, etničku pripadnost i vjeru. Dok se svijet trudi diferencirati religiju od zločina, Bosna i Hercegovina se suočava s apsurdom da je zločin jednog dječaka upotrijebljen za širenje mržnje i straha prema cijelom narodu.
Medijski i politički teror: Bošnjaci kao mete stalne hajke
U kakvom društvu živimo kad se u trenutku nesreće koja je zadesila porodicu jednog djeteta, kojemu je očito bila potrebna pomoć, diže medijska hajka na državu i narod? Hajka koja nije novost, ali je upravo u ovom slučaju dosegla nove visine cinizma i manipulacije. Zločin se ne propituje, uzrok i način ostaju u sjeni – već je potrebno pronaći "dublji" motiv koji će služiti kao oružje protiv Bošnjaka i muslimana u Bosni i Hercegovini.
Dok se u nekim dijelovima svijeta, u slučajevima masovnih ubojstava ili nasilnih napada, ubojice nazivaju mentalno oboljelima, neshvaćenima, pa čak i žrtvama društvenih nepravdi, kod nas se, u slučaju jednog dječaka, odmah koristi termin "terorizam" jer - njegovo ime nije dovoljno "zapadnjačko" i njegova vjera nije "kršćanska". Pripadnici Udruženog zločinačkog poduhvata i ekstremisti iz Srbije i Hrvatske nisu propustili ovu "priliku". I dok oni dižu svoj glas, institucije naše države pridružuju se sumnjivom konsenzusu bez trunke samopreispitivanja.
Širenje panike radi širenja podjela
Etiketiranje zločina kao terorističkog akta nije samo nesuvislo, nego je opasno i štetno po cijelu zajednicu, posebno po bošnjački narod. Ova etiketa nije izrečena s ciljem traženja pravde, već s ciljem širenja podjela i krive slike o ljudima koji su već previše puta bili žrtve etiketiranja i stereotipa. Dječak je možda bio povezan s paradžematom, gdje je učio o islamu i izučavao Kur'an, što ga, prema ovakvoj logici, automatski čini sumnjivim. Jer, ako si musliman, nije potrebno ništa više.
Pogledajmo stvarnost – širom svijeta, kada se dogodi masovni napad ili zločin, kršćani, židovi, pa čak i mnoge sekularne zajednice, brane počinitelja, navodeći teške životne uvjete, mentalne poteškoće, pritiske ili "loš sistem". Nazivaju ih "neshvaćenima", a njihove zločine "incidentima", "tragičnim događajima" ili čak "momentima slabosti". Oni nisu teroristi jer se njihovi postupci ne povezuju s religijom. Kada policajci u SAD-u budu napadnuti na desetke hiljada puta godišnje, niko ne pritišće državu da proglašava napadače "teroristima". Kada Anders Breivik ubije 77 osoba u Norveškoj, i dalje ga nazivaju "usamljenim ekstremistom", "neuračunljivim pojedincem", ali nikako – "kršćanskim teroristom".
Bošnjačka djeca, s druge strane, ne smiju ni kročiti u vjersku zajednicu a da odmah ne budu označena kao "teroristi". Kao da je Islam urođeni sinonim za nasilje, a Bošnjaci, čini se, jedina meta kojoj se ne dopušta pravo na objašnjenje, na dublju analizu. U jednoj takvoj situaciji, čini se da institucije Bosne i Hercegovine preuzimaju najgore strane kolektivnog okrivljavanja, a ni sekunde se ne trude razumjeti šta stoji iza ovakvih tragedija.
Napadi na Islamsku zajednicu: Cilj je urušiti jedini štit protiv radikalizacije
Jedan od glavnih ciljeva ekstremističkih politika je oslabiti Islamsku zajednicu u BiH, koja se godinama trudi pružiti podršku i sigurnost svim muslimanima u Bosni, i ne samo muslimanima, već i onima kojima je pomoć potrebna, kako bi se osigurala sigurnost cijele zajednice. Islamska zajednica je čvrsti bedem koji sprečava radikalizaciju, promoviše obrazovanje i podržava mirnu koegzistenciju. I upravo zato, sve što može ugroziti njenu stabilnost, a time i stabilnost cijelog naroda, postaje legitimna meta onih koji žele destabilizaciju.
Srpski i hrvatski ekstremisti, okupljeni oko političkih grupacija koje otvoreno zagovaraju etničke podjele, već godinama vrše pritisak na državu da opstruiše potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i države. Potpisivanje takvog ugovora omogućilo bi Islamskoj zajednici da zakonski ukida paradžemate i kontroliše radikalne elemente unutar svojih redova. Ali dok država ne preduzima taj korak, ostavlja prostor za neformalne zajednice koje djeluju bez kontrole i potiču sumnju prema Islamu u očima onih koji ga ne poznaju.
Dvosmislenost i dvostruki standardi pravosudnog sistema
Način na koji je slučaj tretiran od strane Tužiteljstva BiH ne samo da zbunjuje, nego i povređuje cijeli bošnjački narod. Optužba za terorizam, izrečena od strane tužiteljice Merime Ahmetašević, nije potkrijepljena nijednom međunarodno priznatom definicijom terorizma. Zločin nije bio rezultat planiranog akta s ciljem širenja političkog straha ili kaosa, ali se mediji i politika pobrinuli da od njega naprave simbol za stigmatizaciju cijele zajednice.
Pitanje je zašto, recimo, ubice sarajevskih policajaca nisu proglašene teroristima. Zbog čega je u SAD-u, državi koja vodi globalnu borbu protiv terorizma, napad na policajca običan zločin, dok u BiH, ukoliko je počinilac musliman, automatski postaje akt terorizma? Odgovor je jednostavan i bolan: Muslimani su lakše mete, narod kojem se već dugo prilepljuju etikete kako bi se opravdali veći, geopolitički ciljevi.
Potrebna je promjena, sada više nego ikad Tragedija u Bosanskoj Krupi nije samo tragedija jedne porodice, jednog policajca ili jednog grada. Ona je simptom društva u kojem je kolektivna pravda ponekad zastrta političkim manipulacijama i nesposobnošću da se sagleda istina bez predrasuda. Potrebna je promjena u načinu na koji pravosudni sistem, mediji i politički krugovi tretiraju ovakve slučajeve.
Islamska zajednica, zajedno sa Bošnjacima, zaslužuje pravdu koja neće biti vezana za kolektivne stigme i uloge. Bosna i Hercegovina, koliko god napadana, ostaje zemlja mira i suživota, a terorizam nema naciju, vjeru ni ime. Pravda i istina nisu na prodaju i svaki pokušaj da se one koriste kao politički alat neće biti zaboravljen.
Koliko dugo ćemo dopuštati da se naša djeca nazivaju teroristima, dok njihove - opravdavaju?
