Aleksandar Vučić već godinama uvježbava predstavu za javnost, uvjerljivo prikazujući lice navodno zabrinutog vođe koji osluškuje probleme naroda, gotovo do suza dirnut svakom nesrećom u zemlji.
Ali onaj ko stvarno razumije način na koji funkcioniše sistem u Srbiji jasno vidi da je Vučić taj koji pokreće sve konce, da je njegovo „da“ zakon, a „ne“ zabrana, i da nema segmenta javnog života u kojem nije ugradio svoje odane vojnike – od lokalnih činovnika do nacionalnih medija.
Kada treba zasijati u očima nacije, najavljuje grandiozne projekte, obasipa javnost pričama o uspjesima i svojim požrtvovnim naporima, ističući kako su sve to koraci prema boljoj budućnosti Srbije. Iako Vučić „ne spava ni ne odmara“, stvarnost je da on dobro spava na krevetu političke manipulacije, okružen vojnicima odanima do te mjere da bi za njega pretrpjeli svaki udar. Jer nije dovoljno da Vučić sam izgleda zabrinuto – tu je čitava armija koja ima zadatak da zataška ili umanji ozbiljnost svakog problema, sve dok se javnost ne umori i tema polako ne ispari.
Kad nastupi kriza – Vučić na scenu stupa kao spasilac, dok iza kulisa njegovi mediji već uigrano vrte narativ „koji treba“: nije taj problem ni tako veliki, možda čak ni stvaran. Ako se sve pomno rasporedi, krivica se prebaci na sitne „točkiće“ u sistemu, a onaj ko upravlja velikim točkom može nastaviti dalje, neokrnjen. Primjer? Najnovija tragedija u Novom Sadu, gdje se zbog urušene nastrešnice „obnovljene zgrade“ u kojoj je poginulo 14 ljudi odmah počelo manipulisati informacijama, tvrdeći kako nastrešnica „nije niti obnavljana“. Tek kad su činjenice dokazale suprotno, vladini glasnogovornici krenuli su s novom verzijom – tvrdili su da je riječ o grešci projektanta stare čak 60 godina! Na kraju, postalo je jasno da je Vučićeva režija odavno pripremila teren kako bi odgovornost skrenula daleko od njega, dok je priča o „nesebičnom vođi“ nastavila odzvanjati s ekrana.
Činjenica je da Vučić uz pomoć svojih političkih igrača i medijskih poslušnika može besramno manipulirati informacijama u Srbiji. Kad nastupi kriza, njegove marionete u Vladi Srbije trude se obuzdati štetu, šireći unaprijed pripremljenu priču. Ko god treba da podnese ostavku – zna da će to, u najgorem slučaju, biti privremeni udarac. U Vučićevoj režiji nema trajnog poraza za njegove ljude, samo strateške rošade. Da, svjedočili smo kako političari poput Gašića „privremeno“ padaju, samo da bi se kasnije vratili s još većim uticajem. Režim je postao toliko uigran da bez problema može probaviti i najveće skandale – od Jovanjice do tragedije u školi Ribnikar, i dalje „brine“ o narodu dok se u pozadini sve odvija po starim, uhodanim pravilima.
Da li će Srbija ikada stati na noge u takvom sistemu? Vučićev hibridni režim nije samo stabilan, nego je poput savršeno naštimanog mehanizma koji funkcioniše bez greške. Postoje li u Srbiji ljudi koji su spremni suprotstaviti se ovom uređenju, ili je narod već umoran, osuđen da polako ispari pod pritiskom „godišnjih odmora“ i rutine svakodnevice? Sistem se neće sam urušiti. Potrebno je nešto veće, odlučnije, a ključno pitanje koje ostaje je: ima li u Srbiji još onih koji su spremni stati nasuprot Vučićevom režimu, do kraja i bez straha?
