Dok se ime Zoran Galić nalazi na crvenoj potjernici bh. pravosuđa, pred institucijama Bosne i Hercegovine odvija se paralelna pravna farsa – isti taj bjegunac od države potražuje oko 30.000 KM otpremnine.
Sistem koji ga nije uspio zadržati unutar granica sada mu, po slovu procedure, mora otvoriti vrata sudnice i razmatrati njegov finansijski zahtjev.
Paradoks je potpun: čovjek osumnjičen u akciji „Kings“, pokrenutoj u julu 2024. godine zbog organiziranog kriminala i visoke korupcije, noć uoči hapšenja napušta zemlju i prelazi u Hrvatska, čije državljanstvo posjeduje i koja ga ne izručuje. Dok istraga tapka u mjestu jer osumnjičeni nije dostupan organima gonjenja, pred Sud Bosne i Hercegovine vodi se postupak u kojem on traži novac iz budžeta koji pune građani.
Sistem koji nagrađuje bijeg
Optužbe koje mu se stavljaju na teret – šverc, primanje dara, zloupotreba službene dužnosti i druga djela visoke korupcije – ostaju u ladicama dok pravni okvir pokazuje svoju najapsurdniju stranu. Umjesto smjene, uslijedilo je formalno razrješenje dužnosti. Upravo ta nijansa u administrativnoj terminologiji otvorila je prostor za tužbu i potraživanje otpremnine.
Dakle, ako presuda bude u njegovu korist, država će isplatiti desetine hiljada maraka čovjeku koji se nalazi izvan njenog domašaja. Ne zato što je oslobođen. Ne zato što je nevin. Već zato što procedura kaže da ima pravo.
Curenje informacija bez krivca
Cijeli slučaj dodatno opterećuje činjenica da je osumnjičeni napustio zemlju neposredno prije hapšenja. Ključno pitanje – ko je dojavio informaciju o policijskoj akciji – ostaje bez odgovora. Ako je sistem probijen iznutra, onda problem nije pojedinac nego struktura.
I dok se javnost pita kako je moguće da osumnjičeni sazna za hapšenje prije nego što policija pokuca na vrata, institucije šute. Nema javno utvrđene odgovornosti za curenje informacija. Nema vidljive političke ni institucionalne cijene.
Pravo bez pravde
Zakon o krivičnom postupku predviđa da osumnjičeni mora biti ispitan prije podizanja optužnice. Ako nije dostupan, postupak stoji. Ako predmet eventualno bude ustupljen Hrvatskoj, to je nova pravna i politička neizvjesnost. U međuvremenu, paralelni proces za otpremninu ide svojim tokom.
Ovdje se ne radi samo o 30.000 KM. Radi se o poruci. Ako bjegunac može istovremeno biti nedostupan pravosuđu i dostupan budžetu, onda je problem dublji od jednog predmeta. Onda je problem u dizajnu sistema koji je spreman da isplati novac, ali nije sposoban da osigura prisustvo osumnjičenog pred sudom.
Račun na kraju stiže građanima
Ukoliko sud presudi u korist Galića, teret neće snositi oni koji su donosili odluke. Neće ga snositi oni koji su eventualno omogućili formalno razrješenje umjesto smjene. Račun će, uz kamate, platiti budžet. A budžet su porezni obveznici.
Bosna i Hercegovina se tako ponovo nalazi pred ogledalom: ima li snagu zakona ili samo proceduru bez odgovornosti? Ako bjegunac dobije otpremninu dok je na potjernici, biće to simbol jedne države u kojoj je moguće pobjeći od istrage, ali ne i od prava na isplatu.
I tada više neće biti pitanje ko vodi sistem – zakon ili gola forma – nego ko je taj sistem pretvorio u mehanizam u kojem je sve dozvoljeno dok je administrativno ispravno.
