Dok Bosna i Hercegovina klizi ka jednoj od svojih najdubljih političkih provalija u posljednjih trideset godina, njeni politički lideri ne traže izlaz – oni traže izlaznu strategiju za sebe.
U jeku ozbiljnih institucionalnih blokada, otvorenih prijetnji secesijom i flagrantnog kršenja Ustava, oni koji bi trebali predstavljati volju naroda ponašaju se kao da je država njihovo privatno preduzeće u stečaju. Nije više ni pitanje jesu li nesposobni – jasno je da su opasno sposobni u jednoj stvari: u grabljenju onoga što se još može opljačkati prije konačnog urušavanja.
Međunarodna zajednica, ona ista koja je decenijama dozirala "podršku" kroz neodređene fraze i neefikasne mehanizme, djeluje zbunjeno, umorno i nezainteresovano. Njeni predstavnici u BiH i svijetu održavaju sastanke, izdaju saopćenja, mašu papirima i porukama o "važnosti dijaloga", ali efekti su jednaki nuli. Ili, tačnije, efekti su pogodni upravo onima koji status quo koriste kao oružje. Zapad već odavno nije garant mira – on je postao saučesnik u truljenju države, jer očito smatra da se sve u BiH mora završiti bez prevelikih potresa, kako bi svi ostali mogli mirno večerati.
A dok svijet sjedi i zijeva, domaći lideri – oni koji se zaklinju u "državni interes", "evropski put" i "volju naroda" – zapravo prave samo jedan plan: šta odnijeti sa sobom kada sve krene nizbrdo. Njihova politika nije usmjerena ka rješavanju krize, već ka rješavanju vlastite budućnosti – ali ne u okvirima ove zemlje, nego izvan nje, u vilama po Hrvatskoj, Austriji i Dubaiju, u offshore računima i skrivenim sefovima. Oni ne spašavaju državu – oni spašavaju sebe od države koju su sami uništili.
Jedini "dijalog" koji danas postoji jeste onaj iza zatvorenih vrata, gdje se ne raspravlja o ustavnim rješenjima, već o "kontrolisanom raspadu", o nagodbama, o linijama razgraničenja koje se crtaju ne olovkama, već računskim mašinama. Umjesto vizije za 21. vijek, dobili smo liderstvo čija jedina strategija leži u pukom opstanku – a ako ne opstanu, onda barem da iza njih ostane dovoljno za luksuznu penziju u egzilu.
U ovom trenutku, politička kriza nije više samo stanje – ona je sistem. Sistem u kojem pravna država ne postoji, institucije se koriste kao bankomati, a narod je taoc ne ideoloških razlika, već bezočne pohlepe. Oni koji glasno upozoravaju na secesionizam, istovremeno šute kada dobiju komad vlasti u zamjenu za šutnju. Oni koji glume državotvornost, kalkulišu koliko još mogu ušićariti prije nego se sve raspadne. Jedini kontinuitet u ovoj zemlji jeste kontinuitet kleptokratije.
I upravo zbog toga ne treba da čudi što ni međunarodna zajednica više ne vjeruje u domaće političke elite. OHR pokušava da se predstavi kao relevantan faktor, ali bez jasne i nedvosmislene podrške najvažnijih zapadnih sila, njegove odluke su papir bez mastila. U UN-u i Evropskom parlamentu vode se rasprave, ali one su daleko, preoprezne i besmislene bez odlučnih koraka. A ovdje, na terenu, lideri kojima se tobože prijeti sankcijama zapravo dobijaju dodatno vrijeme da betoniraju pozicije i premjeste imovinu.
Ali ni smjena Milorada Dodika, za koju se potiho već pravi scenario u hodnicima moći, neće biti spasonosna. Jer, zabluda da je jedan čovjek izvor svih problema, samo je alibi za ostatak političkog otpada da nastavi s istim praksama. Dodik je simbol, ali sistem je rak koji se proširio duboko – i u Federaciju, i u kantone, i u općine, i u misli naroda koji više ne zna ni kome da vjeruje, jer svi koji su došli da pomognu – zapravo su najviše uzeli.
U konačnici, ova zemlja će preživjeti samo ako građani prestanu očekivati da će je spasiti oni koji su je doveli do ivice. Lideri koji danas traže načine da kapitaliziraju kraj države, nisu ljudi koji će voditi njen oporavak. Njima nije stalo do evropskog puta – stalo im je do evropskih računa. Njima nije bitna država – bitna im je kvadratura. Njima nije važna pravda – važan im je imunitet.
I zato, ako se traži istinsko buđenje, ono neće doći ni iz Brisela ni iz Washingtona. Mora doći sa ulica Bosne i Hercegovine – od onih koji više ne pristaju da ih vode ljudi koji ne vjeruju ni u šta osim u vlastiti džep. Jer dokle god se lideri ponašaju kao da je politika privatni biznis, a država samo sredstvo za pljačku, svaki poziv na dijalog je samo još jedna prevara u nizu.
