U Sarajevu, evropskoj prijestolnici u 21. stoljeću, ne širi se samo bakterija – širi se moralna trulež vlasti, institucionalna nemoć i pandemija neodgovornosti.
Epidemija leptospiroze u 2025. godini nije medicinska slučajnost. To je politička dijagnoza – rezultat decenija zanemarivanja, nemara i potpune kapitulacije državnog aparata pred vlastitim obavezama. Dok građani leže u bolničkim krevetima, dok doktori pokušavaju gasiti požar bez vode, političari mirno sjede u klimatiziranim uredima, razmatraju tendere, broje mandate i sastavljaju koalicije. Jer u Bosni i Hercegovini, zdravlje naroda nije prioritet – fotelja jeste.
Fotelja je svetinja. Sve drugo je potrošno – uključujući i živote.
Kako je moguće da se u glavnom gradu jedne evropske zemlje 2025. godine širi zaraza koju civilizirani svijet suzbija već desetljećima? Odgovor je jednostavan: vlast u Sarajevu je nesposobna, nekompetentna i moralno bankrotirala. Kad ne znaš da upravljaš ni smećem – ne znaš da upravljaš ni državom. A vlast koja nije u stanju provesti deratizaciju dvije godine zaredom, vlast koja ne zna ili neće da riješi ko, kad i kako čisti grad – to nije vlast, to je ruglo.
Dvije godine! Dvije proklete godine bez osnovne mjere javne higijene u urbanom centru koji sebe naziva metropolom. Dok su građani svakodnevno preskakali pretrpane kontejnere, dok su štakori trčali ulicama, dok su djeca odlazila u škole pored hrpa otpada – administracija je razmjenjivala žalbe na tendere. Kao da je zdravlje nacije stavka na berzi. Kao da se život može čekati. Ili izlicitirati.
Trulež počinje odozgo. A smrdi do naroda.
Ministarstvo zdravstva KS tvrdi da “prati situaciju”. Prate – iz kabineta, dok građani idu na infektivnu. Zavod za javno zdravstvo objavljuje saopćenja koja više liče na seminarski rad studenta birokratije, nego na ozbiljan krizni menadžment. A kantonalne vlasti? One formiraju “predmet”. Kao da će papirnati trag vratiti izgubljeno zdravlje. Kao da će neko nakon bolesti reći: “Super, formirali su predmet, sad sam bolje.”
Ova država je zakazala. Ne jučer. Ne danas. Već godinama. Kad institucije ne reaguju na očigledno – kad glodari tumaraju ulicama, kad se raspad sistema vidi golim okom – to više nije propust. To je zločin iz nehata. To je organizovana nebriga. A svako ko je na funkciji, a ništa nije uradio da spriječi ovu sramotu, treba da odgovara – ne samo pred zakonom, nego i pred savješću naroda.
Jer ovo više nije kriza. Ovo je izdaja.
Građani Sarajeva su dovedeni do tačke u kojoj postaju žrtve ne samo bolesti, već i jednog parazitskog sistema koji se hrani njihovim strahom, neznanjem i apatičnošću. A oni koji su za to odgovorni, koji godinama igraju ping-pong između općinskih, kantonalnih, entitetskih i državnih nivoa vlasti – svi redom trebaju biti prozvani, imenovani i pozvani na odgovornost. Jer iza svake političke odluke koja nije donesena, krije se nečiji gubitak – zdravlja, dostojanstva ili života.
U 21. vijeku se ne umire od leptospiroze. Umire se od neodgovorne vlasti.
Dok se političari bave vlastitim koalicijama, raspodjelom funkcija, medijskim spinovima i pozicioniranjem za naredne izbore, Sarajevo tone. Ne u metaforički mrak, već u bakterije, fekalije i glodare. Dok se vlast bavi predizbornim strategijama, narod liježe u krevet sa groznicom. Dok se ministri svađaju ko je nadležan – bolest širi infekciju.
A kad jednom sve prođe, kad se broj zaraženih smanji, kad mediji prestanu izvještavati – oni će ponovo u svoje fotelje. Mirni, siti, neokrznuti. Jer ovaj narod brzo zaboravlja. Brže nego što štakor pređe ulicu.
A možda je to najveća zaraza od svih.
Zaborav. Šutnja. Apatija. Naivna nada da će ovi što su nas doveli do ove sramote – biti ti koji će nas iz nje izvući.
Sarajevu ne treba samo deratizacija ulica. Potrebna je deratizacija vlasti. Sveobuhvatna, sistemska i bolna. Potrebno je iskorijeniti sve one koji su naučili da je politika igra preživljavanja, a ne služenje narodu. Potrebno je prestati vjerovati da će iko od njih "sam podnijeti ostavku". Jer oni se za funkcije drže kao da im život ovisi o tome – dok naši životi zapravo o njima i ovise.
A kad vas idući put političar pogleda s ekrana i kaže da “radi u interesu građana” – pogledajte oko sebe. Pogledajte kontejnere. Pogledajte bolnice. Pogledajte štakore. I pitajte se: ko je ovdje stvarno bolestan?
