Bosna i Hercegovina, kakva god bila – disfunkcionalna, korumpirana, izmorena – još uvijek postoji.
I to je za Dragana Čovića problem. Jer zemlja koja postoji, iako ranjena, još može preživjeti. Može, u nekom budućem trenutku, postati demokratska, građanska, funkcionalna. I to je ono što HDZ-u BiH, kao političkom nasljedniku Herceg-Bosne, nikada neće biti prihvatljivo. Zato i ne čudi što Čović, u jeku krize, ponovo na sto baca staru bombu: tri federalne jedinice. Etnička razgradnja, spakovana u europski celofan.
Ali ovo nije samo još jedan populistički istup. Nije čak ni puki pritisak za Izborni zakon. Ovo je nešto mnogo opasnije. U momentu kada Rusija destabilizira istok Evrope, kada Dodik svakodnevno prijeti otcjepljenjem, a međunarodna zajednica se sve više povlači iz regije, Dragan Čović pokušava otvoriti "hrvatsko pitanje" u BiH kao ključno pitanje opstanka same države.
Reanimacija političkog leša: Herceg-Bosna kao "europski kompromis"
Čović danas govori ono što je Mate Boban govorio jučer, samo bez ratne uniforme. On ne diže barikade, ne šalje vojnike, ali diže etničke zidove i šalje političke mine pod temelje države. Kaže da se zalaže za “europski model” s tri federalne jedinice, gdje bi svaka bila dominantno etnički profilisana. U prevodu: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, svako na svoju stranu, pod svojim zastavama, ustavima, simbolima, i svi zajedno – daleko od Bosne i Hercegovine.
Takva država više ne bi postojala – postojala bi samo kao poštansko sanduče za međunarodnu poštu, kao ime na sportskim takmičenjima i kao briselska šala u hodnicima institucija EU.
I najvažnije: u tom konceptu, Hrvati bi imali "svoju" jedinicu – entitet, mini-državu, Herceg-Bosnu u svilenom odijelu. Mostar bi bio glavni grad novog entiteta, a svi oni koji ne žele živjeti pod HDZ-ovom čizmom bi bili – neželjeni, višak, anomalija sistema. Niko to ne kaže naglas, ali svi znaju: model tri federalne jedinice znači tiho etničko čišćenje – kroz zakone, administraciju i diskriminaciju.
Političko partnerstvo na ivici veleizdaje
Najveći cinizam je u tome što Čović to ne radi sam. On ima saveznike. Njegov brat blizanac u političkom projektu rastakanja BiH zove se Milorad Dodik. Razlika je samo u naglasku – jedan viče na srpskom, drugi šapuće na hrvatskom, ali oba žele isto: državu u dijelovima. Čović je naučio da je najbolji način da se razbije BiH – da se ne napada direktno. Zato to radi sistematski, kroz institucionalni terorizam.
Njegovo partnerstvo s Dodikom je više od koalicije – to je strateški savez. U Dodiku ima izvođača radova. Kada Čović ne može blokirati – može Dodik. Kada HDZ ne smije ucijeniti – SNSD može. A kad treba inscenirati krizu i optužiti Sarajevo da “narušava mir”, Dodik prvi izlazi pred kamere. Čović se, kao pravi politički trgovac, povlači u pozadinu, igra ulogu umjerenog Evropljanina, dok mu njegov partner ruši BiH u eterima i parlamentima.
Ali Čović je i pragmatičar. Sada poručuje da bi i Dodika napustio – samo ako mu se ispuni najvažniji san: Izborni zakon koji će HDZ-u BiH osigurati vječnu vlast, bez obzira na volju glasača. Ako to dobije, Dodik mu više nije potreban. I to je najperfidniji dio ovog plana. Jer Dodik barem ne krije svoje namjere – Čović ih maskira.
“Problem je u Sarajevu”: Kamen spoticanja – ideja građanske države
Čović u svakoj izjavi ponavlja istu mantru: problem je u Sarajevu. Za njega je Sarajevo sinonim za sve što mrzi – ideju zajedničkog života, građanski model, multietničku strukturu, institucije koje ne pitaju za nacionalnost. Sarajevo za njega nije grad – to je politička prijetnja. I zato sve svoje napade upućuje ka bošnjačkom političkom faktoru, jer zna da samo Bošnjaci još – kakvi god bili – insistiraju na zajedničkoj državi. Srbi su odustali, Hrvati su gurnuti u etno-geto HDZ-a, a međunarodna zajednica traži "stabilnost". I tu Čović pliva kao ajkula u zamućenim vodama.
Trojka: Idealna meta i korisni idioti
I tu dolazimo do najslabije karike: Trojka. Njihova naivna uvjerenja da mogu “uravnotežiti odnose”, njihovo preskakanje teških tema i njihovo slijepo povjerenje u “europski put” čini ih savršenim partnerima za Čovićevu igru. Dok se Konaković bavi "brendiranjem BiH", a Nikšić drži sastanke koji ničemu ne služe, Čović sastavlja plan podjele. I što je najgore – Trojka sve to zna, ali nema hrabrosti da se suprotstavi. Ili još gore – možda im je svejedno.
Finalna faza: Ako prođe, prođe
Čović testira granice. Danas predlaže tri federalne jedinice. Sutra će tražiti institucionalnu autonomiju. Prekosutra će tražiti teritorijalnu neovisnost. I sve će to raditi kroz "demokratske procese", s osmijehom na licu, u odijelu, s kravatom i citatom iz Ustava. Jer danas više ne pucaju puške – pucaju zakoni. Više se ne osvaja teritorij topovima – nego amandmanima.
Ako mu prođe – prošlo je. Ako ne – probaće opet. A dokle god međunarodna zajednica ćuti, Bošnjaci se glože među sobom, a građani bježe iz zemlje – imaće prostora da pokuša.
Čović nije slučajnost – on je simptom
Dragan Čović nije samo politički lider – on je personifikacija svih grešaka međunarodne zajednice, svih slabosti bošnjačke politike i svih rana iz prošlosti koje nikada nisu izliječene. On je tiha verzija Bobana, diplomatska verzija Karadžića, profesionalna verzija Dodika. I sve dok ne bude jasno prozvan, raskrinkan i marginaliziran – bit će najopasniji politički faktor u BiH.
Ne zbog buke koju pravi – već zbog tišine iza koje se skriva.
