Kakva popularnost, kakav izliv energije i kreativnosti! Inspirisani riječima Draška Stanivukovića korisnici društvenih mreža su se dali u pjesništvo, aforistiku, fotografske instalacije.
Tako je i sportski novinar Nebojša Šatara, na društvenoj mreži X objavio “rodoljubive stihove”, kao odgovor na Stanivukovićevu izjavu da će inicirati usvajanje zakona o obaveznom služenje civilnog roka.
Stanivuković je poručio da mladi treba da trče po Manjači, rade sklekove i jedu pasulj i luk, kako bi bili jaki, a ne smotani, te da će, ako to Republika Srpska neće, Banjaluka sama uvesti civilni rok.
Njegov sugrađanin Šatara je spremno odgovorio stihovima: “Leti brate, krupan korak, uvijek imaj bistar vid, daj nam luka i pasulja, ništa tiket ništa spid.”
U pjesništvo se dao i socijalni psiholog i bloger Srđan Puhalo. Ali, on je svoju pjesmicu ilustrovao i zanimljivom fotografijom, odnosno foto – instalacijom. Dobro, neki bi rekli da je foto montaža, ali evo vam, pa sami presudite.
Tek, sve je stalo u isti kadar: i uniforma i plastična puška i Draško i kitnjasta vila njegove porodice.
A tek stihovi, ma svaki je za hita!
“Dragi Draško, Srpkinje te mole, od sinova im napravi heroje. Smoriše nas metroseksualci, trebaju nam s Manjače momci. Tradicija ne smje da se izda, budi muško, nemoj biti pi..” Ma znate vi dobro šta se tu rimuje!
Nije sve stalo u stihove, bilo je i proze. Tako je advokat Aleksandar Jokić kratko jasno poručio: “Vojni rok nego kako!”
– Dječak koji živi s mamom i tatom, kome baba kupuje stan, koji se na Banj brdu prepadne jednog nenaoružanog lika, zagovara vojnu obuku za sve. Podržavam. I treba. 50.000 da ide na Manjaču – napisao je Jokić i dao sebi malo “umjetničke slobode”.
Jer, Draško Stanivuković nije pozivao na vojni rok, nego na “obavezno služenje civilnog roka”, šta god to značilo. Jokić ga je, ipak, u jednom kasnijem postu, unaprijedio u – generala Stanivukovića. Za svaki slučaj.
