Još jedan krvavi vikend na cestama Bosne i Hercegovine prošao je u znaku sirena hitne pomoći i policijskih rotacija. Pet osoba je izgubilo život, a 11 ih je povrijeđeno u saobraćajnim nesrećama koje su potresle zemlju. Sve žrtve su stradale u subotu, a u čak četiri nesreće učestvovali su vozači motocikala. Novi niz tragedija samo je nastavak jezive hronike koja se iz sedmice u sedmicu piše krvlju po našim cestama.
Uzroci? Poznati, ponavljani, i uprkos svemu – ignorisani. Loša infrastruktura, rupa do rupe, signalizacija koja više zbunjuje nego što upozorava, kazne koje ne znače ništa bahatim vozačima, i sveprisutni mobilni telefoni koji odvlače pažnju u ključnim trenucima. BiH drumovi su mješavina tehničke neodrživosti, institucionalne nezainteresovanosti i individualne neodgovornosti.
Putna mreža u zemlji se sistematski zanemaruje, uprkos velikim ulaganjima. Magistralni i regionalni putevi, lokalne saobraćajnice, pa čak i autoputevi, puni su kolotraga, udarnih rupa i neregulisanih raskrsnica. Svaka vožnja postaje potencijalna borba za život, dok se na prometnicama stvaraju opasne gužve i nervoza koja vodi do rizičnih preticanja.
Posebno zabrinjava što su najčešće žrtve saobraćajnih nesreća mladi ljudi. Neki od njih tek su dobili vozačke dozvole, dok drugi ni ne posjeduju potrebne isprave. Nedostatak edukacije o saobraćajnoj kulturi, o posljedicama prekomjerne brzine i važnosti sigurnosne opreme, vodi ih direktno u smrt. U školama se sve manje govori o vaspitanju, a porodice, zatrpane sopstvenim problemima, često propuste prenijeti osnovne životne lekcije o odgovornosti u vožnji.
Motociklisti su posebno ugroženi. Prebrza vožnja, neadekvatna oprema, vožnja bez dozvole – kombinacija faktora koja se sve češće pokazuje smrtonosnom. Vozila na dva točka, po svojoj konstrukciji nestabilna i osjetljiva na najmanju prepreku, postaju smrtonosni instrumenti kada se spoje sa neodgovornim ponašanjem.
Dok brojimo mrtve, zakon koji bi definisao bahatu vožnju i omogućio rigoroznije sankcije – čeka u ladici. Prijedlog zakona je prošao prvo glasanje, ali dalje se ništa nije pomjerilo. I dok se u evropskim zemljama bezobzirna vožnja kažnjava zatvorom i oduzimanjem vozila, kod nas se nesavjesni vozači provlače kroz rupe zakona, gomilaju neplaćene kazne i nastavljaju po starom – bez posljedica.
Problem nije samo u zakonima, već i u njihovoj primjeni. Kazne već postoje, ali ne funkcionišu. Oni koji krše propise – ne mare. Zakon je mrtvo slovo na papiru ako se ne sprovodi s dosljednošću i snagom. Niti jedna zakonska odredba ne može zamijeniti sistem koji ignoriše osnovne principe sigurnosti i odgovornosti.
Zabrinjava i nestručna postavka saobraćajne signalizacije, gdje se brzine kretanja ne usklađuju s realnim uslovima na cesti. Na dionicama gdje je ograničenje apsurdno nisko, stvaraju se kolone, frustracije i agresivna ponašanja. Učesnici u saobraćaju bivaju gurnuti u situacije koje provociraju greške.
Pitanje koje ostaje jeste: koliko još ljudi mora poginuti da bi institucije konačno shvatile ozbiljnost problema? Dok se zakoni čekaju, putevi ne popravljaju, a mladi bez edukacije svakodnevno sjedaju za volan – svakog vikenda ćemo iznova brojati žrtve. I svakog vikenda ćemo se pitati isto: ko je kriv, i zašto niko ne odgovara?
Dok se odgovor ne pronađe, jedina konstanta ostaje – smrt na bh. drumovima.
