Dok Milorad Dodik neumorno viče o politički montiranim procesima, napadima na Republiku Srpsku i Sudu BiH koji, prema njegovim riječima, "mrzi Srbe", on ipak uredno dolazi na svako zakazano ročište u Sarajevu.
Očigledno, kakav god njegov narativ bio, Dodik zna kada treba poslušati institucije države. S druge strane, njegov koalicioni partner na državnom nivou, Elmedin Konaković, izgleda ne haje mnogo za sudske pozive. Ako Dodik igra ulogu političkog martira u svom napadu na pravosudni sistem, Konaković se ponaša kao bahati funkcioner koji institucije ove zemlje koristi samo kad mu odgovara, a ostalo vrijeme ih, očito, smatra nevažnim.
Općinski sud u Sarajevu donio je jasnu i direktnu odluku: Konaković će biti priveden na ročište 15. novembra nakon što se, bez ikakvog opravdanja, nije pojavio na čak tri zakazana ročišta u vezi s tužbom Vinka Jakića. Iako je Jakić, bivši direktor Agencije za upravljanje oduzetom imovinom, podnio tužbu nakon što je smijenjen, te insistira na svjedočenju Konakovića, ministar se ni jednom nije pojavio. Bahato se ponašajući prema pozivima suda, Konaković je samo dodatno zacementirao svoj imidž nekoga ko se osjeća "iznad zakona".
I ovdje dolazimo do ključnog problema: dok se običnim građanima za banalne prekršaje, poput nasječenog metra drva, sudski procesi odvijaju ubrzano i bez puno sažaljenja, političari poput Dodika i Konakovića bezobzirno se poigravaju sa državnim institucijama. Šaljući jasnu poruku kako ne osjećaju nikakvu odgovornost prema državi koju bi trebali služiti, već prema vlastitim interesima.
Zakon za političare? Samo ako im se prohtije
Ono što je u ovom slučaju najapsurdnije jeste činjenica da, iako Dodik svojim narativom o pristranosti suda pokušava izgraditi imidž žrtve, on se ipak pojavljuje na sudu. Konaković, koji je često glasnogovornik "vladavine prava", nije pokazao ni najmanji znak poštovanja prema sudu. Čak ni kada je uhvaćen u očiglednoj laži – tvrdeći da ima sastanak lidera političkih partija, iako je premijer Nermin Nikšić javno objavio kako je sastanak otkazan zbog kolektivne dženaze žrtvama tragedije u Jablanici.
Konaković razapinje Novalića, a skriva istinu o vlastitim kriminalnim vezama
Konakovićev posljednji pokušaj da izbjegne sudsko ročište tako postaje ogledalo njegovog odnosa prema zakonu i institucijama. Novčana kazna koju mu je odredila sutkinja Mirela Vojnović u iznosu od 300 KM je, naravno, smiješna u kontekstu njegove ministarske plate. Međutim, ta simbolična kazna ima mnogo dublje značenje. U društvu gdje politički funkcioneri imaju ogromnu moć, gdje kontroliraju resurse i medije, ovakva kazna predstavlja barem malu pobjedu pravde. Ipak, da li je to dovoljno?
Poruka političara: Država je samo instrument
Obični ljudi, koji se bore s korumpiranim sistemom, ne mogu računati na luksuz laži i izbjegavanja poziva na sud. Svjedoci smo kako se ljudima sudi za minorne prekršaje, dok politički vrh ove zemlje izigrava sud i pravosudne organe kao da su neka neozbiljna predstava. Na primjeru Konakovića jasno se vidi kako funkcioneri zapravo gledaju na institucije. Za njih, one su samo alat koji koriste kada im treba, a kada im ne odgovara – naprosto ih ignoriraju.
Ponašanje političara poput Dodika i Konakovića šalje poruku da su zakoni i pravila tu samo za “male ljude”. Ako većina građana ove zemlje mora poštovati zakon, trpjeti poniženja i nositi teret nepravdi, zašto bi to vrijedilo i za političare? Očigledno, oni su zaštićeni kao bijeli medvjedi.
U ovakvom kontekstu, odluke sutkinja poput Mirele Vojnović i Sene Uzunović, koja je donijela kazne Miloradu Dodiku, postaju simbol borbe za očuvanje integriteta sudova. Iako su obje izložene pritiscima, uvredama i napadima, njihova odlučnost pokazuje da pravda može biti dostižna, čak i u zemlji u kojoj se političari često ponašaju kao nedodirljivi vladari.
Međutim, koliko dugo će ove hrabre žene moći izdržati pod pritiscima moćnika? Hoće li država stati u njihovu zaštitu ili će ih pustiti da same nose teret borbe protiv ovih političkih mastodonta? Ako ništa drugo, njihov primjer pokazuje da institucije, koliko god bile slabe, još uvijek mogu funkcionisati – ali samo ako ih vode ljudi spremni da se bore za pravdu, bez obzira na posljedice.
Dodik se pojavljuje na sudu, ali uz buku i povike o nepravdi. Konaković izbjegava sud, laže i očigledno ne vidi problem u tome. Obojica, na svoj način, pokazuju prezir prema institucijama države. Što nam to govori? Da živimo u društvu gdje su zakoni fleksibilni za one na vlasti, a okovi za obične građane.
Niko od nas ne može očekivati pravedno suđenje za metar drva dok političari ne odgovaraju za svoja djela. Ovo nije samo pitanje jednog ili dva političara – ovo je pitanje sistema u kojem su funkcioneri, poput Konakovića i Dodika, iznad zakona.
