U zemlji gdje realnost svaki dan piše nove skečeve, a zakon služi kao podmetač za kafu u kafanama moći, prošlo je više od dva mjeseca otkako je Sud BiH raspisao potjernicu za Miloradom Dodikom, Radovanom Viškovićem i Nenadom Stevandićem. I šta se desilo?
Ništa. Apsolutno ništa. Trojica bjegunaca šetaju, voze, objavljuju statuse, pjevaju rodoljubive pjesme i – najvažnije – smiju se državi u lice. I nisu sami. S njima se smije i dobar dio "institucija", jer ko se još nije navikao da zakoni u ovoj zemlji važe samo za sirotinju?
Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, jedinu zemlju u Evropi gdje potjernica služi kao marketinška kampanja, a hapšenje osumnjičenih državnih rušitelja smatra se preosjetljivom temom. Jer zamislite drskosti – uhapsiti Dodika?! Pa čovjek ima obaveza, spiskova, a i roštilj vikendom. Ne ide to tako. Mora se sačekati da on bude raspoložen za pritvor, možda da se javi kad mu bude zgodno, negdje između slave i secesije.
Naravno, niko više ni ne pokušava da sakrije da je država pala – samo se ne zna ko je sve tačno stajao u redu da je šutne dok je padala. SIPA? OSA? Sud? Tužilaštvo? Ministarstva? Sve te institucije već odavno djeluju kao loši statisti u političkom rijalitiju, u kojem je Dodik i producent i glavni lik, a "Trojka" vodi postprodukciju – briše tragove, prepravlja scenarij i dodaje pozadinsku muziku.
Jer da se ne lažemo – "Trojka" je najveći stilizator krize u historiji Bosne i Hercegovine. Dok narod čeka bar jedan ozbiljan politički potez, oni šetaju od pressice do platforme za mir, od evropskog puta do "napretka u dijalogu", i nazad. Svaki put sa istim izrazom lica: kao da vam nude popust na nešto što niste ni tražili. Glume da su bitni, dok zapravo samo popunjavaju raspored na programu između reklama za deterdžente i sapunica. I sve to dok zemlja gori.
A gori – tiho, sistematski, polako, kao žaba u loncu. Dodik priča o samostalnosti, Višković drži moralne propovijedi, Stevandić uzima pauzu od službenih dužnosti da bi komentarisao šta god mu padne na pamet, a država... ćuti. Jer bi reakcija mogla biti "opasna". Mogao bi neko zapucati. A ne daj Bože da neko pomisli da imamo policiju, vojsku, pravosuđe... To su relikvije prošlosti. U međuvremenu, neki elementi Oružanih snaga BiH više ni ne kriju da slušaju naredbe iz Laktaša, a ne iz državnih ministarstava. Valjda je to novi oblik komandne odgovornosti – poslušaj onog koji ti je simpatičniji.
S druge strane, mediji. Ajoj, mediji. Ostaci ostataka novinarstva se polako gase, jedna po jedna redakcija. Federalna televizija već mirno klizi u naručje kadrovskih igara. Ostalo je još samo da neko predloži promjenu imena u RTS Sarajevo – jer taj narativ se već uveliko gradi: "sve je u redu, samo narod paniči". Medijski mrak više nije prijetnja – on je već realnost. Ljudi gledaju Dnevnik kao da gledaju Top Listu Nadrealista, samo što više nije smiješno. Sad je tužno. Ili bi bilo, da još imamo kapacitet da tugujemo.
I dok se narod moli da SIPA jednom u životu postupi po zakonu, a ne po partijskoj liniji, političari se već pripremaju za nove dogovore. Nova runda pregovora sa Čovićem, nova ponuda za izmjene Izbornog zakona, i – kako stvari stoje – i nova izborna jedinica po želji HDZ-a. Jer kad već dajemo Dodiku sve što poželi, zašto da se Čović osjeća zapostavljeno?
Narodu ostaju dva izbora: da izađe na ulice (ali to je, zaboga, "narušavanje mira"), ili da sačeka izbore (ako ikad više budu imali smisla). Trećeg puta nema – osim ako ne želite da se učlanite u SNSD pa možda budete pošteđeni zakona kao i svi njihovi kadrovi.
I zato – neka nas ne iznenadi ako se jednog dana potjernice budu štampale kao suveniri. Možda ih Dodik bude dijelio na mitinzima. Jer ovo više nije država. Ovo je lutkarsko pozorište bez konaca – samo sa maskama, šupljim izjavama i šaptanjem režisera iza scene: "Samo da narod ništa ne skuži, još malo pa kraj."
