Ekstremna desnica u SAD-u sve više preuzima narative koji ugrožavaju sigurnost BiH i Kosova, dok diplomacija zemlje traži put do saveznika u Trumpovoj administraciji.
Trumpovi saradnici preuzeli ideologiju Radovana Karadžića: Koji su rizici za BiH i može li se diplomacija oduprijeti?
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, koji je danas osuđen za ratne zločine i genocid, osobito za genocid u Srebrenici, tokom rata u Bosni i Hercegovini izgradio je svoj politički identitet na narativu „odbrane Evrope od islama“. Ovaj narativ, koji je promovisao ideju da su Srbi jedini „branitelji Evrope“ od prijetnje koju predstavlja islamski svijet, doživio je široku podršku među njegovim najbližim saradnicima i političkim saveznicima. Često je govorio kako je borba protiv muslimanskog svijeta ključna za opstanak Europe, a istovremeno sebe predstavljao kao borca za „kršćansku Evropu“. Ovo je bio temelj ideološke platforme koju su mnogi u političkom vrhu Republike Srpske usvojili i razvili, a koja se nastavila širiti u obliku propagande tijekom i nakon rata.
Danas, decenijama nakon što su međunarodni sudovi osudili Karadžića za njegove zločine, slični narativi i dalje imaju značajan utjecaj u političkim i medijskim krugovima širom svijeta. Primjeri takvih ideoloških nasljednika mogu se vidjeti u sadašnjim političkim akterima u SAD-u i Evropi, a naročito među osobama koje su usko povezane s ekstremno desnim krugovima. Jedan od najistaknutijih primjera je Tucker Carlson, bivši vodeći novinar na konzervativnoj mreži Fox News, koji je sada poznat kao glas ekstremne desnice i Trumpovog saveznika.
Carlson je u nekoliko navrata širio narative koji su vrlo slični onima koje je promovirao Radovan Karadžić. U intervjuu s britanskim novinarom Piersom Morganom, Carlson je tvrdio da je NATO bombardovanje Srbije 1999. godine zapravo bilo „ubijanje kršćana bez razloga“, zanemarujući činjenicu da je akcija bila odgovor na stravične ratne zločine koje je počinio režim Slobodana Miloševića u Bosni i na Kosovu. U tom kontekstu, NATO intervencija bila je nužna reakcija na nasilje, a ne "neopravdano bombardovanje". Ipak, Carlsonov narativ, u kojem se rat prikazuje kao napad na „kršćane“, je direktan odraz onih ideja koje su 90-ih godina prošlog vijeka ponavljali političari Republike Srpske, uključujući Radovana Karadžića.
Ovaj narativ je također prepoznatljiv u izjavama Maxa Primorca, visokorangiranog člana konzervativnog Heritage Foundationa, jednog od najuticajnijih think-tankova koji podržavaju Republikansku stranku u SAD-u. Primorac je nedavno upotrijebio sličan jezik kada je govorio o „muslimanima koji ugnjetavaju kršćane“ u BiH, specifično u kontekstu lobiranja protiv zakona o Južnoj interkonekciji u Federaciji BiH. U pismu koje je poslao najvažnijim članovima Republikanske stranke, Primorac je nastojao postaviti narativ prema kojem bi BiH, kao zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom, predstavljala prijetnju „kršćanskoj Europi“. Ovaj narativ nije samo politički, već ima duboke korijene u velikim političkim i kulturnim podjelama Balkana, a sada se ponovo pojavljuje u američkom političkom diskursu.
Pitanje koje se postavlja u svjetlu ovih izjava jeste: kako će BiH reagirati na ovu vrstu propagande koja može imati dalekosežne posljedice po međunarodnu percepciju zemlje, kao i njen politički položaj? S obzirom na islamofobiju koja se sve više pojavljuje među određenim članovima Trumpove administracije, postoji stvarna opasnost da BiH, koja je uz Kosovo jedina većinski muslimanska država u Evropi, postane predmet negativnog političkog narativa. Takav narativ može ugroziti političku stabilnost zemlje, ali i sigurnost njenih građana, jer bi mogao dovesti do daljnje marginalizacije i izolacije zemlje na međunarodnoj sceni.
Već neko vrijeme, zvaničnici BiH, uključujući ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, pokušavaju se povezati s Turskom i Saudijskom Arabijom kako bi osigurali bolji pristup Trumpovoj administraciji i smanjili negativne efekte islamofobnog narativa. No, iako su ovi diplomatski napori važni, oni nisu dovoljni da BiH zaštite od potencijalno destruktivnog utjecaja ovakvih narativa. Jasno je da bi BiH morala razviti daljnju, agresivniju strategiju kako bi osigurala da njene interese prepoznaju oni koji donose odluke u Washingtonu.
Lobiranje u Washingtonu postaje ključna tačka u ovoj strategiji. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, godinama je ulagao velike resurse u lobističke aktivnosti kako bi utjecao na američke političare i donosioče odluka. Iako su ovi napori do sada bili u velikoj mjeri neuspješni, trenutna politička situacija može dovesti do promjena. Naime, Donald Trump i njegovi saradnici imaju sve više saveznika među političarima koji dijele slične stavove kao Dodik, a to bi moglo povećati političku moć takvih narativa u SAD-u. BiH, s druge strane, mora osigurati da njeni diplomati i politički predstavnici imaju mogućnost da se odupru takvim pokušajima manipulacije i distorzije stvarnosti.
Na kraju, pitanje koje ostaje otvoreno je može li BiH razviti adekvatan odgovor na ovakve narative i može li se njena diplomatija oduprijeti prijetnjama koje dolaze izvan njenih granica. Ako BiH ne uspije adekvatno reagirati, mogla bi se suočiti s još težim političkim izazovima na globalnoj sceni, što bi dugoročno ugrozilo njen politički integritet i međunarodni status. Pitanje koje se nameće, stoga, nije samo kako se BiH bori s vanjskim prijetnjama, već i kako će usmjeriti vlastite diplomatske snage da prepozna i neutralizira ideološke prijetnje koje bi mogle ugroziti njen opstanak u sve komplikovanijem geopolitičkom okruženju.
