U posljednjih nekoliko sedmica u entitetu Republika Srpska (RS) intenzivirani su kontakti visokih zvaničnika vladajuće stranke SNSD s investitorima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE).
Sastanci, koji su privukli pažnju javnosti, odvijali su se na državnom, entitetskom i lokalnom nivou – od susreta članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović i predsjednika Vlade RS Sava Minića s predstavnicima kompanije “Al Matiya Investment Group” u Banjoj Luci, do razgovora SNSD-ovog gradonačelnika Doboja Borisa Јerinića s istim investitorima o projektima u poljoprivredi, energetici, turizmu i uređenju korita rijeke Bosne.
Na prvi pogled, ovi kontakti mogli bi se smatrati normalnim dijelom diplomatsko-ekonomskih aktivnosti, no pažljivija analiza otkriva duboko kontradiktornu logiku vladajuće stranke. SNSD, koji je u domaćoj politici poznat po retorici koja redovno demonizira Bošnjake i širi strah od “civilizacijskih sukoba”, sada pokazuje otvorenu spremnost da privuče bogate muslimanske investitore iz arapskog svijeta.
Fotografije sa sastanaka jasno pokazuju da prisustvo muslimanki u tradicionalnim maramama, uključujući i dame iz Dubaija, ne predstavlja nikakav problem za SNSD. Naprotiv, ove slike šalju poruku gostoprimstva i poslovnog entuzijazma. U isto vrijeme, domaće muslimanske žene koje nose maramu ili nikab i dalje se suočavaju s predrasudama i stigmatizacijom, dok retorika o navodnoj nespojivosti Srba i Bošnjaka i dalje dominira političkim diskursom u RS.
Ova kontradikcija otvara pitanje iskrenosti SNSD-ove ideologije: da li se islamska mržnja i strah koji se kontinuirano propagiraju prema Bošnjacima u BiH koriste isključivo za domaću politiku i mobilizaciju birača, dok u stvarnom svijetu ekonomskih interesa ideološke barijere nestaju? Primjer sastanaka s investitorima iz UAE pokazuje upravo to – kada su u pitanju milijunske investicije, strah od “islamizacije” ili “civilizacijskog sukoba” odjednom prestaje, a pravila igre postaju fleksibilna.
Ova praksa nije samo politički paradoks, već i ozbiljan signal o prirodi SNSD-ove strategije. Retorika o nemogućnosti suživota Bošnjaka i Srba očito služi kao alat za manipulaciju domaćom javnošću, dok se istovremeno otvaraju vrata globalnom kapitalu iz islamskog svijeta. Investitori iz arapskih zemalja postaju poželjni gosti u RS, dok isti političari neprekidno sustavno marginalizuju lokalne muslimane i njihova prava.
Ekonomija, u ovom kontekstu, postaje univerzalni jezik kojim SNSD briše ideološke granice – sve dok one ne ugrožavaju političke interese stranke. Ova dvojna logika jasno pokazuje da je politička islamofobija u RS instrument kontrole i mobilizacije, a ne princip koji oblikuje stvarne odluke u vođenju ekonomskih politika.
Kada se sagleda ukupna slika, ovakva praksa šalje jasnu poruku: ideološke barijere u RS postoje samo onoliko koliko su politički korisne, dok se pragmatične ekonomske odluke prilagođavaju interesima stranog kapitala. Za lokalne Bošnjake, ovo znači da su i dalje meta diskriminacije, dok istovremeno stranih muslimana dočekuju osmijesi i milionski ugovori. Ovakva dinamika odražava duboku politiku dvostrukih standarda i instrumentalizaciju religijske i kulturne različitosti u funkciji političko-ekonomskih ciljeva.
SNSD-ova strategija stoga otvara pitanja o etici političkog djelovanja i dvostrukim standardima u Bosni i Hercegovini: kako ideologija koja širi strah i mržnju može funkcionirati u paralelnom sistemu gdje kapital iz iste religijske zajednice postaje poželjan i čak nužan? Odgovor, nažalost, jasno pokazuje da u svijetu politike u RS pragmatizam prema novcu nadmašuje dosljednost ideologije, dok domaća islamofobija ostaje funkcionalni alat za zadržavanje moći.
