U ovom intervjuu, gospodin Edin Zećirović otvoreno i hrabro govori o položaju Bošnjaka u Srbiji, analizirajući korijene političkih i društvenih problema koji pogađaju, ne samo Bošnjake, već i sve građane ove države.
On podcrtava izazove saradnje između manjinskih zajednica i državnih institucija, naglašavajući da stvarne promjene ne mogu biti djelomične ili kozmetičke - one su ili inkluzivne, ili ih jednostavno nema. Kroz jasnu viziju buduće Srbije poziva na novu političku i društvenu platformu, zasnovanu na ravnopravnosti i pravdi za sve građane. Ovaj intervju nije samo odraz aktuelne realnosti, već i poziv na akciju i saradnju.
1.Kako, kao bošnjačka manjina, vidite trenutna politička dešavanja u Srbiji?
Sama činjenica da se trebamo izjašnjavati kao „bošnjačka manjina“, a ne kao građani Srbije, govori koliko je situacija u Srbiji kompleksna i nezdrava. Ovo ističem jer mi Bošnjaci na ovim prostorima Srbije, odnosno u Sandžaku, autohtono živimo duže od hiljadu godina. Smatram da su ovo posljednje metastaze pogrešnih i pogubnih politika skrojenih još na temeljima Memoranduma iz 1986. godine. Te i takve politike, zasnovane na šovinizmu, rasizmu i ksenofobiji, su ostavile katastrofalne posljedice na Srbiju i kompletan region bivše Jugoslavije, pri čemu se ne može sa sigurnošću utvrditi koji je narod najviše postradao, ali je sigurno da smo svi stradali i više nego dovoljno. Te i takve politike su ukorijenile jednu matricu političkog promišljanja i djelovanja, većine društveno-političkih aktera, koji su se smjenjivali punih četrdeset godina u Srbiji. U međuvremenu je bilo pokušaja promjene suštine te nakaradne političko-društvene matrice, ali, na žalost, ti pokušaji su završili bezuspješno, ugušeni u krvlju tada aktuelnog premijera Đinđića. Ovo čemu svjedočimo danas, ja vidim kao šansu da se konačno i u srži porazi i skloni ta višedecenijska, pogrešna i nakaradna matrica, kako bi se stvorile prilike za definisanje i usvajanje nove, temeljne, društveno-političke platforme, zasnovane na univerzalnim idejama jednakosti, suštinskih sloboda i ravnopravnosti svih građana Srbije. Pri čemu bi se u toku procesa definisanja i usvajanja te nove platforme vodilo računa „šta ko govori“, prije i više nego li „ko nešto govori“. Ovo iz razloga jer su nas mnogi „neprikosnoveni autoriteti“ i samoproklamovane „patriote“ i doveli u stanje u kojem smo sada. Nadam se da će ovaj opštenarodni bunt, koji se iz dana u dan uvećava, izvući iz pasivnosti većinu pozitivnih snaga u ovoj zemlji, te da će te snage imati dovoljno mudrosti, znanja, jednakog osjećaja za prošlost kao i za budućnost, hrabrosti, taktičnosti i odvažnosti, da iznjedre suštinski novu i originalnu društveno-političku platformu Srbije, Srbije za XXI stoljeće. U suprotnom, Srbija, i mi svi u njoj i sa njom, nastavljamo ka beznađu. Želim istaći i podvući, da smatram, kako je srpski narod među ključnim narodima na Balkanu, te da od njegove orijentacije zavise mnogi procesi ne samo u Srbiji, već i u regionu. Zato, ne samo da priželjkujemo, već, u mjeri mogućeg, trebamo svi zajedno raditi na tome, da najpozitivnije strukture srpskog naroda, a samim tim i cjelokupnog našeg društva, dođu do izražaja, kako bi svi zajedno, uzeli učešća u kreiranju bolje i prosperitetnije budućnosti.
2.Kako ocjenjujete činjenicu da su neki predstavnici bošnjačke zajednice dio vladajuće koalicije, dok u isto vrijeme širom Srbije građani protestuju protiv vlasti?
Ovo se opet uklapa u spomenute nakaradne matrice društveno-političkog ponašanja zvaničnog Beograda, usvojene devedesetih godina i sprovođene kroz modele Rahmana Morine, Fikreta Abdića, Momira Bulatovića i sličnih. Umjesto da se pruži prilika svim građanima da nesmetano izaberu svoje najkvalitetnije predstavnike, putem kojih će artikulisati i ostvarivati svoje interese, a samim tim učestvovati u prosperitetu cjelokupnog društva i države, dosadašnje beogradske „velike vođe“ su posezale za onima koji će ih bezuslovno slaviti i hvaliti i koji će prije biti zastupnici „beogradskih“ interesa u tim manjim sredinama, nego li što su ti beogradski „izabranici“ bili zastupnici interesa svojih sredina, naroda i društva iz kojih dolaze. Ovaj nakaradni model je samo produbljivao jazove i animozitete između države i onih njenih građana prema kojima se primjenjivao sve ove decenije. Koliko je ovo uvriježen model, dodatno govori pojava, da većina onih koji se predstavljaju „bošnjačkim predstavnicima“ pokušavaju, na terenu, objasniti Bošnjacima kako ne bi trebali da učestvujemo u ovim protestima, te kako je to stvar koja treba da se riješi na nivou srpskog naroda. U stvari ti „bošnjački lideri“, stari i novi, priželjkuju da stanje bošnjačkog društva ostane nepromijenjeno, a na nivou države kakve god promjene da se dese, oni bi našli načina „da im se priključe“, kad za to dođe povoljan trenutak. Smatram da je ovo, ne samo pogrešan, već i poguban pristup, jer bi nas to kao narod ostavilo na margini u narednih nekoliko decenija. Mišljenja sam da će promjene, koje se najavljuju i očigledno priželjkuju, u cjelokupnom društvu, imati višedecenijski karakter, te da je, u najmanju ruku, neodgovorno ne učestvovati u njima.
3.Da li smatrate da su Bošnjaci dovoljno zastupljeni i adekvatno predstavljeni u institucijama države?
Imenima i prezimenima, pa čak u posljednje vrijeme i vjerskim performansima u državnim ustanovama, mislim da smo prezastupljeni. Na sadašnji način se stiče utisak da uživamo daleko veća prava nego što nas procentualno ima. Ovo bi bilo tačno kada bismo zanemarili realnost na terenu, a ostvarenost prava mjerili brojem fotelja, službenih auta, broja gostovanja u medijima u kojima se hvale „velike vođe“. U realnosti, ko želi da spozna suštinu, čak više ne mora da dolazi na teren, dovoljno je da pogleda statističke podatke o stopi nezaposlenosti, prosječnim zaradama, kilometrima izgrađenih puteva, procentima investicija i broju stalnih autobuskih linija prema inostranstvu, i slika će biti apsolutno jasna. Možda je najslikovitiji primjer, uvriježenog odnosa, taj da su Bošnjaci u posljednjih par godina dobili, u nekoliko vlada, po dva ministra, ali istovremeno ni jednog vatrogasca u Novom Pazaru.
4.Na koji način trenutna politička situacija u Srbiji utiče na svakodnevni život Bošnjaka u Sandžaku?
Mislim da, kod građana, dodatno ogoljava sve ovo što sam prethodno spomenuo i nadam se da stvara mogućnosti za resetovanje cjelokupne društveno-političke situacije. Zato i izaziva sve veću nervozu, kako kod vladara u Beogradu, tako i kod njihovih poltrona, skrivenih i javnih partnera, u Sandžaku, jer su oni u svemu ovome na istoj strani, odnosno na strani ličnih interesa. Svi ovi protesti, blokade, glasna skandiranja, građanska neposlušnost i razni drugi izrazi nezadovoljstva, su konačno doveli do oslobađanja društva iz višedecenijskog straha i apatije na koje je primoravano kroz razne torture i stege od devedesetih pa naovamo. To je nemjerljivo pozitivan učinak, naročito za mlade generacije, pred kojima je budućnost i koje treba da se osmjele i naviknu da utiču na dešavanja i društveno-politički ambijent oko sebe, a samim tim i na kvalitet i kakvoću svog života.
5.Da li mislite da protesti koji se dešavaju širom zemlje mogu donijeti pozitivne promjene i za manjinske zajednice, uključujući i Bošnjake?
Ako ovi protesti ne iznjedre promjene koje će biti pozitivne za Bošnjake i sve ostale manjinske zajednice, onda one neće biti suštinske već kozmetičke, i kao takve neće i ne mogu biti pozitivne ni po većinski narod u ovoj zemlji. Ako državu i društveno-politički sistem i odnose uporedimo sa organizmom, tvrdim da ne može ozdraviti srce i glavne arterije, a da gangrena ostane prisutna u perifernim krvnim sudovima i kapilarima, te da je valjano i validno konstatovati ozdravljenje takvog organizma. Sve što se više uvećava razlika između centra i periferije ukupno stanje sistema postaje apsurdnije i neodrživije, kako za Bošnjake, tako i za sve ostale građane.
6.Kako vidite budućnost odnosa između bošnjačke zajednice i državnih institucija u trenutnoj političkoj klimi?
U trenutnoj samo kao poltronski i vazalni, suštinski jalov po Srbe kao i po Bošnjake.
U nekoj novoj, korjenito i suštinski novoj, političko-društvenoj klimi, vidim Bošnjake kao punopravne, proaktivne građane Srbije, čije mogućnosti zavise primarno od njihovih pregnuća i sposobnosti, a ne nikao od stepena servilnosti pojedinaca koji bi na to bili spremni. Budućnost je u zajedničkom fer i korektnom dogovoru, a ne u nametnutim karikaturama.
Intervju izvorno objavljen na albanskom jeziku na portalu A1INFO.NEWS
