Dok se entitetske vlasti RS, predvođene Miloradom Dodikom, javno hvale stabilnošću i navodnim ekonomskim uspjesima, surovi finansijski pokazatelji kraja 2024. godine otkrivaju potpuno drugačiju sliku – sliku ekonomske stagnacije, prezaduženosti i politike bez dugoročne vizije.
Prema konačnim podacima koje je iznio Narodni front, javni dug RS iznosi 6,7 milijardi KM, što u odnosu na BDP od 17,1 milijardu KM predstavlja zaduženost od čak 39,18 posto. U poređenju s Federacijom BiH, čiji dug iznosi 6,8 milijardi KM uz gotovo duplo veći BDP od 34,4 milijarde KM, i čija je zaduženost 19,7 posto, jasno je da je RS dvostruko zaduženija.
Takva zaduženost ne predstavlja tek statističku razliku među entitetima – ona je simptom dubljeg, sistemskog problema koji proizlazi iz ekonomske politike aktuelne vlasti, oličene u Miloradu Dodiku i njegovom SNSD-u. Umjesto planskog razvoja, ulaganja u proizvodnju, infrastrukturu i izvoznu konkurentnost, Dodikova vlast je godinama unazad vodila politiku oslanjanja na zaduživanja kako bi održavala vještačku fiskalnu stabilnost. No, cijena te iluzije sada dolazi na naplatu – doslovno.
Prema riječima predsjednice Narodnog fronta Jelene Trivić, problem javnog duga u RS-u ne ogleda se samo u njegovom iznosu, već i u takozvanom „toku duga“ – odnosno u godišnjim ratama kredita koje entitet mora vraćati iz budžeta. Samo tokom 2025. godine, RS očekuje naplata obaveza u visini od 1,6 milijardi KM po osnovu prethodnih zaduženja. S obzirom na ograničene prihode i već prenapregnuti budžet, jasno je da će se taj iznos morati servisirati – novim zaduženjem. Tako se spirala duga nastavlja, bez ikakvih naznaka zaustavljanja.
Vlast RS-a time zapravo vodi entitet ka dužničkom ropstvu – stanju u kojem se novi krediti uzimaju isključivo da bi se vratili stari, bez ikakvog realnog razvoja, investicija ili ekonomskog rasta. U tom kontekstu, izjave Milorada Dodika o „ekonomskoj nezavisnosti RS-a“ zvuče kao cinična retorika koja vrijeđa inteligenciju građana.
Posebno zabrinjava podatak da su sredstva iz zaduženja korištena za tekuću potrošnju, a ne za stvaranje nove vrijednosti. Jelena Trivić jasno ističe da se javni dug koristi za „opštu potrošnju, a ne za izgradnju infrastrukture“, čime se direktno ugrožava budući rast bruto domaćeg proizvoda. Dodikova projekcija da će BDP u 2024. godini iznositi 18 milijardi KM pokazala se potpuno neutemeljenom – stvarni iznos BDP-a iznosi 17,1 milijardu KM, što dodatno potvrđuje da vlast nema kontrolu ni nad osnovnim ekonomskim parametrima.
Pitanje životnog standarda dodatno baca sjenku na politiku SNSD-a. Dok Dodik pokušava uvjeriti javnost da RS napreduje, podaci govore suprotno. Prosječna plata u Republici Srpskoj iznosi 753 eura, dok je u Srbiji, iz koje vlast često crpi ideološku i političku inspiraciju, ona 923 eura – čak 22,6 posto više. I to u uslovima kada su cijene u većem dijelu Srbije, izuzev Beograda, praktično jednake onima u RS-u. Građani RS-a tako su istovremeno slabije plaćeni i podložni sličnim troškovima, što dodatno urušava njihov standard.
U cijeloj situaciji posebno zabrinjava šutnja i pasivnost entitetskih institucija – Vlade RS-a, Ministarstva finansija, pa i samog entitetskog parlamenta. Umjesto odgovora i mjera, iz kabineta predsjednika RS-a dolaze samo optužbe, nacionalistička retorika i prebacivanje krivice na opoziciju, strane ambasade i međunarodnu zajednicu. Dodik se, umjesto da odgovori na ključna ekonomska pitanja, bavi sukobima sa Sudom BiH, članovima Predsjedništva i izmišljenim “stranim neprijateljima”.
Jelena Trivić, kao jedna od rijetkih političkih figura koja dosljedno ukazuje na ove probleme, poručuje da je RS-u potreban strateški zaokret. To nije politička floskula, već upozorenje na nužnost ekonomskog preživljavanja. Potrebna je fiskalna konsolidacija, prestanak zaduživanja bez pokrića, transparentno upravljanje budžetom i stvaranje predvidivog i sigurnog ambijenta za investitore. Ako se aktuelna praksa nastavi, RS će vrlo brzo izgubiti ne samo fiskalnu stabilnost, nego i elementarne mehanizme samoodrživosti.
U suprotnom, entitet će postati zavisan od novih zaduživanja, međunarodnih finansijskih institucija i možda čak morati ući u aranžmane restrukturiranja duga, što bi bilo ravno ekonomskom porazu. Dodik i njegova vladajuća struktura mogu još neko vrijeme nastaviti s prikrivanjem stvarnog stanja, ali podaci su neumoljivi – zaduženost raste, privreda stagnira, a građani siromaše.
Kada se politički marketing jednom sruši pod teretom dugova, ostaje samo stvarnost. A ona za RS ako se hitno ne promijeni kurs – izgleda kao duga i bolna kriza s nesagledivim posljedicama.
