U državi gdje realnost izgleda kao loša parodija, Milorad Dodik se iz petnih žila trudi da svi zajedno sletimo u ambis – s osmijehom na licu i punim rezervoarom političkog inata.
Dok Evropa ulaže u zelenu tranziciju i digitalnu budućnost, Republika Srpska pod Dodikovim volanom hita u – fosilno doba, i to ne zbog nafte, već zbog fosilizovane pameti.
Za svaki kilometar autoputa koji neće biti izgrađen, za svaki vodovod koji će i dalje puštati rđu, za svaku firmu koja će ostati bez posla, postoji jedan odgovoran čovjek – onaj koji uporno stavlja znak STOP ispred svake međunarodne investicije. Zašto? Zato što se ljuti. Na Ustavni sud. Na strance. Na historiju. Na sve živo. A najviše na zdrav razum.
I dok se ostatak Evrope takmiči ko će prije stići do napredne infrastrukture, Dodik, taj balkanski Nostradamus bez vizije, vozi državu u rikverc. Uz buku traktora iz ratnih snova, uz patriotizam na akciji i demagogiju na veliko pakovanje, entitet se pretvara u ekonomski eksperiment s ishodom: eksplozija bez spasa.
Nema WBIF-a? Ma koga briga. Nema EBRD-a? Nema veze. Nema EIB-a, Svjetske banke, grantova, kredita? Pa ko još voli te strane pare kad imamo budžetski minus i kredit kod banaka s kamatom koja boli više od zubara bez anestezije?
Naravno, oni koji piju flaširanu vodu, voze blindirana vozila i liječe se u Beču ne osjećaju posljedice. Njima su vodovodi metafora, putevi politička platforma, a narod samo broj u anketi. A oni koji žive stvarni život – roditelji koji svakodnevno dovoze djecu do škole makadamima iz vremena Franje Josipa, radnici koji traže posao na konkursima koji ne postoje, penzioneri koji biraju između lijekova i hljeba – oni su ti koji plaćaju Dodikov eksperiment.
Kada međunarodna zajednica kaže „nema para dok ne poštujete pravila“, Dodik to prevodi kao „imamo još prostora za inat“. A kada nema para, nema ni gradilišta. A kad nema gradilišta, nema ni plata. A kad nema plata – imate Republiku Srpsku na dijeti, i to ne zbog zdravlja, već zbog političke bulimije.
Dodik je, zapravo, jedini vozač koji uporno ide autoputem kontra smjera i viče: „Pogledajte sve ove budale što idu u pogrešnom pravcu!“
Ali najluđe je to što narod, umjesto da vrisne „Stani, majstore, promašio si izlaz!“, šuti, plaća gorivo za tu vožnju smrti, i nada se – da će bar ova kriza imati dobar kraj. Spoiler: neće.
Jer ovaj kamikaza-politički spektakl ne traži izlaz. On traži sudar. Sa logikom, s ekonomijom, s međunarodnim pravom, pa ako treba – i sa zdravim razumom cijelog jednog naroda.
A kad dođemo do dna – što više liči na geopolitički kanalizacijski otvor nego na dno koje ima ikakav temelj – Dodik će vjerovatno reći: „Eto vam Evropa, ja sam pokuš'o, al’ me nisu slušali!“
I tako ćemo još jednom, kolektivno, platiti račun za ručak koji nismo naručili, kartu za vožnju u koju nismo sjeli, i budućnost koja je – zahvaljujući vozaču – ostala u retrovizoru.
Dobrodošli na autoput bez izlaza. Dodik vozi. A narod, kao i uvijek – plaća.
