Ekipa etto.ba ekskluzivno vam donosi snimke i fotografije s najsvetijeg dana u životu muslimana – dana boravka na Arefatu.
Naša kamera je zabilježila ono što riječi često ne mogu do kraja ispričati: poglede uprte ka nebu, suze koje teku niz lica, ruke podignute u tišini i molitvi, i onu posebnu težinu trenutka kada se srce otvori Bogu. Ovo nije samo novinarski izvještaj – ovo je svjedočenje o vjeri, poniznosti i snazi oprosta.
Postoje trenuci koje ni vrijeme ne može zaboraviti. Trenuci u kojima svijet zastane, glasovi se povuku, a tišina počne da govori. Tišina u kojoj čovjek prvi put u životu čuje sebe. Ne ono što govori drugima, ne ono što pokazuje svijetu, već ono pravo – ogoljeno, ranjeno, iskreno. Takav trenutak je Arefat. Ne dan u godini, ne mjesto na karti. Arefat je stanje u kojem se čovjek sruši pred Veličinom i podigne iz pepela vlastite slabosti.
Milioni ljudi dođu, a svi sa sobom nose nešto nevidljivo – nešto teško, nešto što ih tišti. Dođu s grijesima, s nadama, sa prošnjama. Dođu s tugama koje nisu rekli nikome, i s molbama koje su dugo čuvali samo za Njega. I kada stanu na tu dolinu, kada vjetar počne da im nosi suze niz obraze, tada se sve što je bilo prije – briše. Ostane samo čovjek. Samo suza. Samo Bog.
Nema Arefat ukrase ni zlatne minarete. Nema zidine ni bogate fasade. Arefat je golo tlo i golo srce. Tamo se ne dolazi da se vidi, tamo se dolazi da se nestane – od ljudi, od ega, od svega što odvaja čovjeka od njegove suštine. Na Arefatu nestaje ponos, nestaju titule, nestaju maske. Ostaje samo istina. Ona koju smo krili godinama. I baš zato boli. I baš zato liječi.
Arefat je jedno od najsvetijih mjesta u islamskom svijetu, poznato kao mjesto gdje je poslanik Muhammed, mir s njim, održao svoj oproštajni govor, a gdje milijuni hadžija svake godine obavljaju ključni dio hadžskog obreda – boravak i molitve na ovom uzvišenju.
Ovaj događaj nosi duboku duhovnu težinu i simboliku, predstavljajući trenutak pokajanja, duhovnog pročišćenja i iskrenog obraćanja Bogu.
Te hiljade, milioni ljudi – to nisu samo vjernici u obredu. To su ranjeni, slomljeni, tihi svjedoci nade. Svaki od njih stoji s pričom, sa željom, s čežnjom. A ta tišina, ta kolektivna molitva bez riječi – to ne postoji nigdje drugo. To nije skup. To je srčani otkucaj cijelog čovječanstva u jednoj tački, u jednom danu, u jednom uzdahu.
Upravo takve trenutke vam etto.ba donosi kroz objektiv našeg reportera, koji je među milionima hodočasnika stajao u toj svetoj tišini. Kroz naše snimke možete osjetiti dio onoga što se riječima ne može prenijeti – duboki mir, potresnu iskrenost molitve, i onu neopisivu snagu kada se hiljade glasova sliju u jednu jedinu tišinu punu značenja.
Na Arefatu čovjek shvati koliko je bio daleko, i koliko je ipak blizu. Koliko je puta pao, i koliko još ima prilika da ustane. Koliko je malo, i koliko vrijedi. I dok sunce zalazi iza tog tihog brda, ljudi odlaze drugačiji. Ne zato što su vidjeli čudo, već zato što su postali čudo. Unutar sebe. Jer samo ko padne na koljena pred Bogom, ustaje uspravno pred životom.
Ovogodišnje hadžijsko putovanje iz Bosne i Hercegovine posebno je bilo ispunjeno duhom i ljepotom. Naša hadžijska zajednica na Arefatu je uljepšala ovaj časni prostor svojim učenjem Kur'ana i ilahija, ispunjavajući prostor molitvom i melodijama koje diraju srca. Njihovo prigodno obraćanje ujedinilo je sve prisutne u zajedničkoj duhovnoj atmosferi, podsjećajući na značenje i važnost hadža kao jednog od pet stubova islama.
Nakon akšama, hadžije kreću prema Muzdelifi, gdje će ostati do ranih jutarnjih sati. Muzdelifa je poznata kao mjesto za zajedničko noćno bdijenje i razmišljanje, pripremajući vjernike za važan čin bacanja kamenčića na džemret – simbol odbacivanja zla i iskušenja.
Bosanske hadžije svojim primjerom i prisustvom na svetim mjestima šalju poruku zajedništva, vjere i nade, ostavljajući neizbrisiv trag u ovom važnom islamskom obredu.
Arefat nije trenutak koji se prepričava, to je trenutak koji se nosi. Godinama kasnije, ljudi ga pamte ne po prizorima, već po osjećaju. Po miru koji ih je tada obuzeo. Po tišini u kojoj su konačno čuli oprost. Po suzi koja im je rekla: “Nisi izgubljen. Još imaš priliku.”
I zato, onaj ko je stajao na Arefatu – više nikada ne hoda kao prije. Jer zna da se negdje, među milionima, njegov glas čuo. Njegova suza pala. I njegov teret postao lakši.
To je Arefat. Mjesto gdje se ne traži ništa – osim srca.
