Bosna i Hercegovina, zemlja paradoksa i dubokih etničkih podjela, ponovo je dobila jasnu potvrdu da u njenim granicama zajedništvo postoji samo na papiru. Posljednji primjer stiže iz javnog preduzeća Elektroprivreda HZHB iz Mostara, koje, čini se, ne samo da posluje po etničkim principima već i javno glorifikuje takav pristup.
Čestitka koja otkriva sve
Na 32. godišnjicu svog osnivanja, ovo preduzeće, u kojem 90% vlasništva pripada Vladi Federacije BiH, a time i svim građanima Federacije, pokazalo je koga smatra "svojima". Na LinkedInu, platformi namijenjenoj profesionalnom umrežavanju, objavili su čestitku u kojoj navode: "Čestitamo svim našim djelatnicima 32. obljetnicu osnutka JP 'Elektroprivreda HZHB' d.d. Mostar, sa željom da ostanemo glavna energija mogućnosti razvoja na prostoru gdje živi hrvatski narod..."
Ova rečenica nije samo sramotan primjer etničke isključivosti; ona je manifestacija politike koja već godinama razara društveno tkivo BiH. Kako jedno javno preduzeće, koje posluje zahvaljujući sredstvima svih građana Federacije, može sebi dopustiti da javno favorizuje jedan narod?
Državna imovina kao etnički plijen
Elektroprivreda HZHB posluje u 35 općina Federacije BiH, a među korisnicima njihovih usluga su ljudi svih etničkih pripadnosti. No, očito je da ovo preduzeće ne dijeli jednaku brigu za sve svoje korisnike. Njihova izjava jasno pokazuje da nisu zainteresirani za razvoj ili dobrobit građana bošnjačke ili srpske nacionalnosti, koji, ironije li, također finansiraju ovo preduzeće kroz račune za električnu energiju.
Ovo nije prvi put da se Elektroprivreda HZHB povezuje s politikama etničkog ekskluzivizma. Ova čestitka samo je kap u moru diskriminatornih praksi koje, čini se, postaju norma u javnim institucijama pod utjecajem politike.
Da bi bilo jasno, ovakav stav i javna komunikacija nisu incident. Ovo je posljedica duboko ukorijenjenih etničkih politika koje HDZ BiH godinama vodi, pretvarajući institucije u privatne feude namijenjene isključivo Hrvatima. Elektroprivreda HZHB je samo jedan od brojnih primjera. Sve što nije pod njihovom direktnom kontrolom – bilo da je riječ o resursima, infrastrukturi ili zapošljavanju – postaje poligon za isključivost.
Šta ovakve izjave znače za građane Bošnjake ili Srbe koji žive na području gdje posluje Elektroprivreda HZHB? Jesu li oni građani drugog reda u vlastitoj zemlji? Nažalost, poruka je jasna: njihovi računi su dobrodošli, ali njihova dobrobit nije prioritet.
Šutnja vlasti – saučesništvo ili nesposobnost?
Još je šokantnije to što Vlada Federacije BiH, koja je većinski vlasnik ovog preduzeća, ostaje nijema na ovakve skandalozne izjave. Ova šutnja može se tumačiti samo na dva načina: ili vlast nema kapacitet da reaguje ili je prećutni saučesnik u ovakvim praksama.
S obzirom na to da je Federacija BiH podijeljena između političkih interesa Trojke i HDZ-a, nije teško pretpostaviti zašto reakcija izostaje. Dok se lideri političkih stranaka bave međusobnim ucjenama i trgovinom pozicijama, ovakvi primjeri diskriminacije prolaze bez ikakvih posljedica.
Ovakvi potezi Elektroprivrede HZHB nisu samo uvreda za građane Bosne i Hercegovine; oni su direktna potvrda da su javna dobra oteta i pretvorena u etničke bastione. Energija, koja bi trebala biti neutralna i dostupna svima, postaje oružje za produbljivanje podjela.
Dok političke elite prodaju priču o evropskim integracijama i suživotu, realnost na terenu pokazuje nešto sasvim drugo. Elektroprivreda HZHB nam je svojom čestitkom jasno stavila do znanja: u njihovom svijetu, električna energija nije samo energija – ona je alat za političku propagandu i jačanje etničkih podjela.
Vrijeme za reakciju
Ako ovo preduzeće ostane nekažnjeno za ovakvo ponašanje, šta nas sprječava da zamislimo budućnost u kojoj će svaka javna institucija otvoreno favorizovati jednu etničku skupinu? Građani BiH zaslužuju više od ovoga. Potrebna je hitna reakcija Vlade Federacije BiH, kao i međunarodne zajednice, kako bi se spriječila daljnja etnizacija javnih resursa.
Na kraju, dok Elektroprivreda HZHB slavi svoju "obljetnicu", građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnost, trebali bi se zapitati: hoćemo li ikada imati institucije koje rade za sve, a ne samo za odabrane? Jer ako ovakve prakse postanu norma, pitanje nije hoće li BiH opstati – pitanje je za koga će opstati.
