Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova BiH i lider stranke Narod i pravda, nastavlja svoj politički cirkus – optužujući sve redom, od Milorada Dodika i Avde Avdića, pa čak i Bakira Izetbegovića, da su upleteni u njegov politički “neuspjeh”.
Konaković, koji se godinama predstavlja kao borac za pravdu, sada je odlučio započeti još jedan od svojih višestrukih napada – ovog puta s prijavama za navodne pokušaje kompromitacije, a u istom dahu poziva na “pravdu” i “istinu” koju očito samo on poznaje.
Optužbe koje Konaković iznosi prema Dodiku, Avdiću i Izetbegoviću više liče na politički manevar nego na stvarne prijetnje. Za njega, svi su oni već unaprijed “kriminalci”, a on je jedini koji se bori protiv korupcije i zla koje je navodno zahvatilo cijeli politički sustav. Čini se da nije važno hoće li argumenti imati stvarnu težinu, jer se u njegovom svijetu istina definira prema trenutnom političkom interesu. Pa, tako je Dodik već postao “kriminalac”, Avdić je “lažirao izvještaj”, a Izetbegović, kojeg sada uključuje u svoju igru, došao je na red jer mu se jednostavno “ne sviđa” što ne dijeli Konakovićev politički scenarij.
Konaković ne gubi ni trenutak u svojim pokušajima da stvori narativ u kojem su svi drugi krivi za njegove vlastite političke neuspjehe. Njegove optužbe protiv Dodika, koje su se bazirale na neprovjerenim informacijama o Sky aplikaciji i narko kartelima, zvuče poput loše režirane političke predstave, u kojoj on pokušava postaviti sebe kao heroja borbe protiv “mračnih” figura. Međutim, kako sam priznaje, on nije samo politički lider; on je, navodno, i posjednik “istine” koju dijeli s “međunarodnim zvaničnicima” – koji, prema njegovim riječima, sve znaju i podupiru ga u njegovim optužbama.
"Pišu pjesmice o meni, prijete mi, sve su to pokušaji da me unište", izjavio je Konaković, očigledno nesvjestan da je upravo on taj koji koristi ove optužbe kao političko oružje za preuzimanje dominacije u BiH. Dok njegove riječi odzvanjaju kao politički pamfleti, pravo pitanje je – zašto samo on smatra da je jedini sposoban govoriti o “pravdi”, dok svi ostali, uključujući Izetbegovića, Dodika i Avdića, prema njemu, predstavljaju zlo koje treba uništiti? Je li to zapravo još jedan pokušaj da zamagli vlastitu političku nesposobnost, skrivajući se iza optužbi koje ne podupiru konkretni dokazi?
I dok Konaković galami o svojim “nevinostima”, prava drama odvija se u pozadini, u kojoj se sve više osjeća sve dublje političko močvarno tlo. Nedavni skandal u vezi sa SIPA-inim pretresima u okviru akcije "Black Tie 2" i tvrdnje da su njegovi ljudi bili žrtve političkog progona, samo dodatno podgrijavaju osjećaj da je cijela situacija orkestrirana kako bi ga predstavila kao žrtvu. Međutim, i ovdje je upitno što je zapravo istina – jer dok Konaković tvrdi da “nikada nije imao kontakte” s ljudima iz krugova s kojima ga se optužuje, realnost političkih manipulacija izgleda daleko složenija.
“Aljoša Čampara je postupio korektno”, tvrdi Konaković, iako njegov politički stožer nije siguran tko zapravo vuče konce iza kulisa. Čampara, sinčić stranke, koji je navodno predao telefon SIPA-i, postaje ključna figura koja se koristi u njegovoj obrani, ali opet – gdje je tu stvarna odgovornost, i što se zapravo krije iza tih “korektnih postupaka”? Čini se da Konaković, dok optužuje druge, zaboravlja na osnovne političke standarde i moralnu odgovornost, jer je, čini se, svaki njegov potez usmjeren ka vlastitoj političkoj koristi.
No, sve ove političke manipulacije i optužbe nisu ništa drugo nego sveobuhvatan pokušaj da se sakrije vlastita nesigurnost, politički neuspjeh i, na kraju, preispitivanje vlastite sposobnosti da predvodi zemlju. Da li je optuživanje drugih, uključujući predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića, za sve njegove neuspjehe zaista odgovor na stvarne političke probleme ili samo jeftina taktika kako bi sakrio vlastitu nemoć?
Nema nikakve sumnje – Konaković se nalazi u očajničkoj političkoj igri u kojoj on jednostavno mora optužiti druge da bi spasio vlastiti politički kapital. No, koliko god on pokušavao prikazati sebe kao heroja, istina je da se njegov politički “novi početak” sve više pretvara u katastrofu u kojoj on postaje najveći gubitnik. I dok se on i dalje skriva iza svojih političkih napada, prava borba – ona za istinsku odgovornost, istinu i pravdu – ostaje još uvijek daleki san za Bosnu i Hercegovinu.
