Rođenjem čovjek posjeduje potrebu za odnosom. Odnos novorođenčeta sa majkom ima presudan uticaj na kvalitet svih odnosa u kasnijim fazama razvoja.
Djeca doživljavaju roditelje kao svemoćna bića, imajući potrebu da sa njima budu bliski, ma kakvi oni bili. Odnos roditelj - dijete može biti blizak Ili distanciran. U ranom dječijem uzrastu dijete, doživljavajući roditelje kao božanska bića, ne može sebi da dozvoli percepciju roditelja kao nesavršenog bića, te je sklono da i mane doživljava kao vrline. Dijete se poistovjećuje sa nesavršenim roditeljem iz straha od gubitka odnosa. Dakle, ono se iz straha od gubitka positovjećuje sa agresivnim objektom.
Ako je majka žrtva i dijete će samo usvojiti taj način komunikacije kako bi ostvarilo blizak odnos sa njom. Na osnovu iskustava iz interakcija sa roditeljima dijete pravi unutrašnju predstavu o sebi kao značajnom, a o figuri privrženosti kao manje ili više sigurnoj bazi.
Kroz unutrašnje modele samoposmatranja i značajnih drugih, afektivna vezanost postaje individualno svojstvo i utiče na očekivanja, strategije i ponašanja u partnerskoj vezi i u odnosu sa spostvenim djetetom. Dijete odraslo u sigurnom odnosu sa roditeljem prisvaja unutrašnji radni model pouzdanog roditelja koji može pružiti ljubav.
Dominantni obrasci privrženosti odraslih mogu biti:
Obrazac u kom osoba otvoreno i uravnoteženo opisuje svoja iskustva, ima doživljaj prihvaćenosti. U odnosu sa djecom prenosi sigurnost, povjerenje i toplinu. Partnerske odnose karakteriše kvalitet povjerenja i poštovanja.
Obrazac u kome je osoba odbrambeno fokusirana, sklona odbacivanju važnosti emotivnog vezivanja. Takve osobe često potiskuju sjećanja iz svog djetinjstva, teže da idealizuju roditelje, izbjegavaju da dođu u kontakt sa bolnim iskustvima iz detinjstva. U kontaktu sa djetetom ne pokazuju osjećajnu brigu. Dijete ne uči da ispituje osjećanja i intimnost, nije prilagodljivo, mada izgleda kao da je nezavisno.
Obrazac u kome osobe iznose mnogo podataka, često sa ljutnjom, preokupirane figurom privrženosti. Blokirane su bijesom, nerazriješenim konfliktima. Skloni su pretjeranom uključivanju u afektivni odnos. U interakciji sa djetetom, moguće je da se roditelj bori za naklonost i pažnju, a dijete se ponaša kao roditelj.
Obrazac u kome osobe iznose traumatska iskustva, govore o zlostavljanju, o osjećanju krivice. Česti su gubici i traume koji nisu adekvatno prežaljeni, kao i iracionalni strahovi. Imaju potrebu za vezivanjem, ali i strah od vezivanja. U interakciji sa djetetom ponašanje roditelja nije aktivirano potrebama djeteta, već je djete ubačeno u scenario iz prošlosti roditelja.
Čovjek je na neki način poluproizvod, uvijek ima prostora za nadogradnju sebe i svog života. Sa jedne strane, rađajući se sa određenim potencijalim, metaforično možemo reći sa određenim šahovskim figurama, čovjek bira igru čije će odigravanje zavisiti u mnogome od njega. Svrha problema je da iz igre nešto naučimo, da se promijenimo, da prihvatimo vlastitu odgovornost i disciplinu. Ono što je neophodno jeste da aktivno učestvujemo u svom životu.
Problem ne nastaje da bismo mi ostali isti onakvi kakvi smo bili, već je problem šansa za ravoj i napredak. Mnogi ljudi imaju otpor prema promjenama, a razlog za to je što imaju strah od ugrožavanja nekih bitnih odnosa- iz tog razloga neki ljudi ne doživljavaju problem kao mogućnost za napredovanje, već prihvataju problem poistovjećujući se sa njim, nastavljajući sa njim da žive.
Ograničavajuća uvjerenja, koja su inicijator psiholoških tegoba imaju svoje uzroke u ranim odnosima sa značajnim osobama, a da bismo živjeli funkcionalnije potrebno je da se bavimo transformacijom odnosa.
