Enver Kazaz: Kad "intelektualac" postane moralni propagandist
Enver Kazaz je decenijama prepoznat kao "značajan akademski i kulturni autoritet" u Bosni i Hercegovini. Međutim, njegova dugogodišnja reputacija intelektualca u tekstu o Bakiru Izetbegoviću pokazuje koliko pisac može lako skliznuti s analize na emotivno nabijeni pamflet, u kojem je cilj manje kritički osvrt na činjenice, a više kreiranje senzacionalne moralne osude. Umjesto da pruži objektivnu i provjerenu analizu političkog djelovanja, Kazaz koristi stil koji je utemeljen na selektivnom navođenju informacija, prenaglašenom retoričkom udaru i kontinuiranoj demonizaciji pojedinaca.
Prva ozbiljna slabost njegovog pisanja je pretjerano emotivno i vrijednosno obojen jezik. Kazaz stalno koristi epitetima poput „lažov“, „izdajnik“, „kukavica“ ili „prostački moralni skandal“. Takva jezična strategija više funkcioniše kao emocionalni pritisak na čitatelja nego kao sredstvo za racionalnu prosudbu političkih postupaka. Kada se u jednom tekstu ovako često izgovaraju moralne osude, postavlja se pitanje – da li Kazaz analizira događaje ili gradi platformu za vlastiti moralni linč političkih figura?
Druga ključna slabost je selektivnost i manipulacija činjenicama. Kazaz detaljno opisuje primjer Sakiba Softića i tužbe za reviziju presude protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Hagu, ali u tekstu ne pruža dublju pravnu analizu, kontekst ili moguće razloge zašto je država BiH postupila na određeni način. Umjesto toga, sve se svodi na jednostavnu tezu – „Izetbegović je slagao i ponizio Bošnjake“. Ovaj redukcionistički pristup zanemaruje kompleksnost međunarodnog prava i političkog odlučivanja, pretvarajući pravni i diplomatski proces u moralnu dramu.
Slična metoda se primjenjuje i kada Kazaz opisuje Željka Komšića, Semira Efendića ili medijsku mašineriju SDA. Tekstovi se preplavljuju insinuacijama, optužbama i konstrukcijama bez preciznih dokaza. Primjeri kao što su „Efendić je 2018. udario starca i to se krije“ ili „Komšić je lažno patriotski koalirao s SDA“ postaju dominantan narativ, iako oni nisu tretirani kao faktografski provjerene analize nego kao emotivno nabijeni dokazi „izdajničkog ponašanja“. Kazaz, na taj način, ne nudi argument, već stvara politički moralni narativ koji čitatelja upliće u osjećaj srama i bijesa prema označenim figurama.
Treća značajna slabost je miješanje subjektivne interpretacije i moralne presude sa analizom društvenih procesa. Kazaz tekstom ne samo da ocjenjuje pojedince, već ih postavlja kao simboličke figure krivice za širi društveni i ekonomski kontekst – od demografske katastrofe do medijske manipulacije i ekonomskog „neobegovata“. Takav pristup rezultira ekstremnom personalizacijom problema, gdje je odgovornost političkih i društvenih fenomena svedena na moralni propust pojedinaca, umjesto da se sagledaju strukturalni, institucionalni i sistemski faktori.
Četvrto, problematična je upotreba historijskog i emotivnog kapitala u svrhu političke propagande. Kazaz se često poziva na ratne zločine i genocid, te na povijesnu bol Bošnjaka, kako bi pojačao moralni legitimitet svojih tvrdnji o „lažima i izdajama“ savremenih političara. Dok je moralna dimenzija neosporno važna, njeno konstantno korištenje kao argumenta za diskreditaciju pojedinaca vodi u instrumentalizaciju historije i pretvaranje kompleksnih političkih događaja u crno-bijelu naraciju, gdje su junaci i izdajnici unaprijed određeni.
Peta slabost je nedostatak samokritičnosti i pluralnosti mišljenja. Kazaz u tekstu ne priznaje nijednu pozitivnu ili neutralnu stranu političkih odluka, ne analizira ni kontekst međunarodnih odluka, ni kompleksnost političkih koalicija, ni razloge koji stoje iza postupaka koje kritikuje. Sve je predstavljeno kroz prizmu lične i moralne osude, što tekst čini manje intelektualno rigoroznim, a više agitatorskim.
Na kraju, stil Kazaza, iako literarno bogat i retorički uvjerljiv, funkcioniše kao alat za emocionalno oblikovanje čitatelja. Umjesto da informiše, obrazlaže i otvara prostor za kritičko promišljanje, tekst služi kao sredstvo političke manipulacije, oblikujući stav javnosti prema pojedincima i partijama kroz moralni pritisak i selektivno navođenje činjenica. Umjesto intelektualne diskusije, dobija se narativni pamflet, u kojem je cilj javno osramoćivanje, a ne analiza.
Zaključno, Enver Kazaz u ovom tekstu pokazuje koliko lako ugledni akademik može izgubiti balans između kritičke analize i propagandne naracije. Njegovo pisanje od analize pravi moralno obojen politički pamflet, selektivno koristi činjenice i istorijske reference, te koristi emotivnu manipulaciju kako bi oblikovao stav javnosti. Umjesto da bude vodič za razumijevanje složenih političkih procesa, njegov tekst postaje oruđe za demonizaciju političkih protivnika, čime njegova intelektualna autoritet i ugled trpe ozbiljnu štetu.
