Nedavno smo bili svjedoci novih izbora u Turskoj i eventualne promjene državnog vrha te zemlje. Međutim, to se ipak nije dogodilo. U nedjelju, 28. maja ove godine, građani Turske su u drugom krugu predsjedničkih izbora birali između Erdogana i Kiričdaroglua.
Obojica kandidata su imala svoje biračko tijelo a na pobjedu je svakako uticala i dobra izlaznost (koja je generalno običaj u Turskoj), koja je odgovarala Erdoganu.
Sa druge strane, Kiričdaroglu je veoma iskusan političar i jasno je pokušao da se približi ruralnim biračima i tradicionalnim vjernicima izjavama kako on jeste „najveći turski nacionalista” i da građani zbog toga ne treba da brinu.
Takođe, mnogi građani su željeli i žele da Turska ekonomija ojača te su glas dali Kiričdarogluu.
Sa druge strane, Erdogan već 20 godina vodi zemlju i njegovi su korjeni duboko u svim porama naroda.
Kao vjernik, Erdogan već ima podršku muslimana širom zemlje, a dodatne poene je dobio kada je prije par godina Aja Sofiju, iz Ataturkovog muzeja, vratio u status džamije.
Pored toga, iako je lider države u sklopu NATO-a, protivraketni odbrambeni sistem je ugovorio i kupio od Ruske Federacije, a Rusiju je odabrao i za izgradnju prvog turskog nuklearnog reaktora.
Uoči izbora u prvom krugu dodatno je nastojao da ojača svoje političke stavove kod nacionalističkih i konzervativnih glasača optužujući Zapad da radi protiv njega i Turske.
„Moj narod će spriječiti ovu zavjeru”, govorio je.
Tehnički, najveći problem Kiričdaroglua bio je nedostatak od 2,5 miliona glasova iz prvog kruga, a pritom je morao da zadrži sve prvobitne glasače.
Kiričdaroglu je takođe trebao da uspostavi jasnu ravnotežu između turskog i kurdskog nacionalizma tako da omogući slobode za Kurde a bez opcije da ugrozi nacionalno jedinstvo. Tu se očigledno nije najbolje snašao, a nisu mu pomogli ni predstavnici kurdskog pokreta u zemlji, niti je jasno dobio podršku (zabranjene) Kurdistanske radničke partije (PKK) u sjevernom Iraku, a protiv koje se Erdogan otvoreno borio (mada, ovde je situacija izuzetno složena).
Na kraju, Kiričdapoglu je zadobio određene simpatije obećanjem da će riješiti izbegličku krizu, zabraniti prodaju nekretnina u Turskoj strancima i omogućiti nove domove za stradale u zemljotresu.
Međutim, to nije bilo dovoljno.
Atmosfera većine u Turskoj je bila takva da su birači pokazali da u okviru rata u Ukrajini i globalne krize sa energentima, nije vrijeme za promjene.
Erdogan je o(p)stao i vodiće Tursku i u narednim godinama.
Prvi izazov koji je već prisutan jeste saglasnost da Švedska pristupi Sjevernoatlantskom savezu odnosno NATO-u.
U svojoj suštini, NATO ima dvije osnovne namjene – ukloniti sporove oko eventualnih potraživanja dijela teritorija u okviru zemalja članica, ali i obezbjediti ekonomsku (najšire političku) stabilnost zemalja članica u sklopu određenih ugovora, garancija i sl.
Švedska je (praktično u vrijeme trajanja izbora u Turskoj) aplicirala za članstvo u Sjevernoatlantski savez te tako i zvanično istupila iz okvira vojne neutralnosti.
Finska je početkom aprila i zvanično pristupila NATO-u a time otvorila vrata Švedskoj koja sa ovom zemljom ima isprepletane a neraskidive istorijsko-političke veze.
Sada, kada je Turska dala zeleno svjetlo Švedskoj, može se smatrati da je taj proces završen.
Švedsko društvo više nikada neće biti isto a promjeniće se i odnosi Turske i Rusije.
Ukrajina već zahtjeva da i sama postane članica, Moskva upozorava da se „ne igraju”, a Kina pametno sagledava prostor svog djeljanja i za sve to vrijeme jača.
Turska i Švedska su imale niz problema i međusobnih optužbi a Erdogan je jasno govorio da neće podržati Švedsku za pristup NATO-u sve dok oni podržavaju i kriju grupe koje je Ankara označila kao terorističke.
Ostaje da vidimo zbog čega se Erdogan predomislio i šta ga je tačno navelo da Švedskoj da zeleno svjetlo.
Svakako globalna stabilnost više neće biti ista, a Evropa koju poznajemo u mnogim segmentima više i ne postoji.
