Tenderi Europske unije niz godina bili su otvoreni i za kompanije iz država s kojima EU nema sklopljen sporazum o slobodnoj trgovini. Ipak, zbog ogromnog broja prvenstveno kineskih kompanija koje su dobile veliki broj ugovora, stav i pristup posljednjih nekoliko godina su se mijenjali.
One su se javljale na postupke javne nabave s vrlo niskim cijenama, a sumnjalo se da im u tome pomažu obilne subvencije koje su dobivale od svoje države.
Dodatni problem je u tome što su kineski ponuditelji imali slobodan pristup EU tržištu, dok je Kina značajno ograničila mogućnost sudjelovanja EU ponuditelja na vlastitom tržištu kroz mnoge protekcionističke mjere.
Nakon nekoliko normativnih intervencija, sva pozornost je bila usmjerena na to kako će Sud Europske unije odlučiti u predmetu C-652/22 nazvanom Kolin, prema turskom ponuditelju koji je podnio tužbu hrvatskom Visokom upravnom sudu.
Vanredni profesor na Pravnom fakultetu Marko Turudić Hrvatska pojašnjava kako je Visoki upravni sud RH podnio zahtjev za prethodni postupak, kojim je htio dobiti smjernice Suda Europske unije o tome mogu li se tokom trajanja postupka javne nabave podnositi reference koje nisu postojale u originalnoj ponudi.
Ipak, predmet je krenuo potpuno drugim smjerom kada je neovisni odvjetnik Anthony Collins u postupku pred Sudom EU naveo kako je ovaj zahtjev Visokog upravnog suda nedopustiv. Obrazložio je to činjenicom da Turska, iz koje dolazi firma koja je pokrenula postupak pred Visokim upravnim sudom, nema sklopljen sporazum o slobodnoj trgovini s EU.
To po Collinsu znači da ona ne smije imati pristup tržištu javne nabave EU i zaštitu prava EU.
Sud Europske unije je u utorak, 22. oktobra donio presudu u kojoj navodi kako je pitanje tko smije sudjelovati u postupcima javne nabave unutar EU u isključivoj nadležnosti EU - a ne država članica. Te države članice ne smiju samoinicijativno donositi različite norme.
Turudić, koji je sve detaljno pojasnio na svojem blogu, kaže kako ponuditelji iz trećih zemalja smiju sudjelovati u postupcima javne nabave u EU dok Europska unija ne donese opći propis koji će urediti ovo pitanje. Prema presudi, to mogu jedino ako im naručitelji dopuste i pri tome nemaju pravo na pravnu zaštitu EU prava ni nacionalnog prava država članica. Ove restrikcije odnose se samo na one države izvan Europske unije koje nemaju potpisane trgovinske sporazume s Europskom unijom.
Drugim riječima, Sud Europske unije im za sada dopušta sudjelovanje - ali im ne daje praktički nikakvu pravnu zaštitu. Mogu se pozivati na povredu nekih općih načela.
U praksi to znači da primjerice kineski ponuditelj koji želi sudjelovati u postupku javne nabave u Hrvatskoj prvo ovisi o tome hoće li mu domaći naručitelj uopće dopustiti da sudjeluje u postupku. Ako mu dopusti, ali u nekom trenutku zaključi da se prema njemu postupa nezakonito - ne može se pozivati na EU niti na većinu nacionalnog javnonabavnog prava kako bi zaštitio svoja prava i interese.
Turudić kaže da se na osnovu toga nameće nekoliko zaključaka i savjeta.
Naručitelji nikako ne bi trebali prihvaćati sudjelovanje u postupcima javne nabave ekonomskih subjekata iz trećih zemalja jer to donosi previše komplikacija i neizvjesnosti, kaže. Ministarstvo i zakonodavac trebali bi odmah krenuti u inkorporiranje ove presude u hrvatsko javnonabavno pravo, dodaje.
S obzirom na sve okolnosti i dramatično ograničenje postupovnih prava, Marko Turudić kaže kako na mjestu gospodarskog subjekta iz treće zemlje nikako ne bi preuzimao rizik sudjelovanja u postupku javne nabave unutar EU.
