Brisel se kreće ka novom modelu proširenja: zemlje unutar Unije, ali pod kontrolom, sa suspendovanim vetom i posebnim testom za balkanske lidere...
Debata koja je otvorena u EU o "članicama bez veta", "probnim periodima" i ograničenjima prava novih država nije samo povezana s Crnom Gorom ili Mandićem, već sa strateškim strahom Brisela: da ne proizvede više "novih Orbana" na Balkanu i u istočnoj Evropi.
Ideja o ograničavanju prava Crne Gore u slučaju članstva ne proizlazi iz panike zbog prosrpske vlade, već iz političke traume koju EU ima s Mađarskom, njenim vetom i sistematskim blokiranjem donošenja odluka u Uniji.
Brisel se danas nalazi na prekretnici: s jedne strane, nakon ruske agresije u Ukrajini, stvoren je novi konsenzus da proširenje treba da se dogodi u roku od jedne decenije; šefica diplomatije Kaja Kallas jasno govori o realnoj perspektivi do 2030. godine i eksplicitno spominje Crnu Goru i Albaniju kao najspremnije zemlje.
S druge strane, ista ta Unija vidi kao rizik činjenicu da bi mala zemlja, s nestabilnom političkom elitom i izloženošću ruskim, srpskim ili kineskim utjecajima, mogla intervenirati i iskoristiti svoje pravo veta kako bi blokirala cijele politike EU, "teretnog konja" kojeg smo već vidjeli s Mađarskom i, donekle, Poljskom.
Tu dolazi do izražaja ideja o „probnom periodu“: model u kojem nove zemlje dobijaju sredstva, postepeni pristup jedinstvenom tržištu i mjesto za stolom, ali ne odmah i pravo blokiranja najosjetljivijih odluka, posebno u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ovo se artikulira u istraživačkim centrima, u neformalnim njemačko-slovenačkim dokumentima, u izvještajima Delors instituta i u nedavnim debatama u Briselu.
Tehnički, EU se pripremala za ovaj kurs već nekoliko godina. Nova metodologija proširenja iz 2020. godine učinila je proces reverzibilnim: ako zemlja preduzme korake unazad u pogledu vladavine prava ili demokratije, poglavlja mogu biti suspendovana, sredstva zamrznuta ili čak poništena.
U najnovijim dokumentima Komisije za paket proširenja za 2025. godinu jasno se navodi da će i nakon pristupanja nove zemlje ostati pod snažnim nadzorom u pogledu vladavine prava, demokratije i temeljnih prava, stoga ulazak više nije "karta u jednom smjeru", već ugovor koji može biti ozbiljno kažnjen ako se zloupotrebi.
Sada je ideja o ograničavanju veta za nove članice sljedeći logičan korak: umjesto da čeka da se Orbánov slučaj ponovi s novom zemljom s Balkana ili Istoka, EU razmatra da im dodijeli "ograničenu licencu prava" na nekoliko godina dok se ne dokaže da nisu "pijuni" Rusije, Kine, Srbije ili drugih neevropskih interesa.
Za Zapadni Balkan to znači da klasično obećanje "članstva prvog dana, ravnopravnog statusa s Njemačkom i Italijom drugog dana" praktično blijedi.
Umjesto toga, nameću se modeli "postepenog članstva" i "fazne integracije": pristup jedinstvenom tržištu, povećana sredstva, učešće u sektorskim politikama (energija, transport, digitalno) prije i tokom članstva, ali uz gradaciju političkih prava.
Za zemlje regije; Albaniju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju, Bosnu, Kosovo, ovo je mač s dvije oštrice: s jedne strane, otvara mogućnost da se ekonomska integracija dogodi brže i da im zapravo donese sredstva, investicije i ekonomski rast mnogo ranije od formalnog članstva; dovoljno je sjetiti se plana rasta od 6 milijardi eura i novih investicijskih inicijativa koje je Ursula von der Leyen predstavila u Tirani, govoreći o udvostručavanju ekonomija regije ako se provedu reforme. S druge strane, stvara novu kategoriju "članova drugog reda" čak i privremeno: zemlje koje doprinose, učestvuju, ali nemaju istu političku težinu, nemaju odmah instrument veta, a možda određeno vrijeme ni pravo blokirati agende koje krše njihove nacionalne interese.
Za Albaniju konkretno, najnoviji signali iz Brisela su dvostruki i treba ih čitati s diplomatskom hladnoćom. S jedne strane, Tirana se nalazi među najnaprednijim zemljama na putu ka članstvu; komesarka za proširenje Marta Kos govori o „neviđenom napretku“, a diplomatija EU vidi Albaniju, zajedno s Crnom Gorom, kao najmanje problematične kandidate institucionalno. S druge strane, ista retorika dolazi uz upozorenje: bez stvarne reforme u pravosuđu, bez kredibilne borbe protiv korupcije i bez konsolidacije vladavine prava, Albanija rizikuje da završi u kategoriji zemalja koje ulaze u EU, ali ne kao punopravni igrači od prvog dana. Dakle, rizik više nije „nemojte nas voditi u EU“, već „uđite kao primjer upozoreni da bi nas mogli držati na uslovnoj slobodi“. To znači okrnjeni politički legitimitet, smanjenu moć da branimo naše interese za stolom i rizik da će status „problematične nove članice“ pratiti Tiranu godinama.
Na geopolitičkom frontu, proračuni EU su brutalno pragmatični: Brisel zna da bez Balkana i bez zemalja poput Ukrajine, Moldavije, Gruzije, sama evropska sigurnosna arhitektura ostaje manjkava i izložena Rusiji, Kini i drugim rivalskim silama. Proširenje više nije luksuz, već sigurnosna nužnost, zbog čega se govori o članstvu do 2030. Ali podjednako je jasno da EU ne želi uvoziti nove krize vladavine prava i demokratije, niti povećavati broj država koje mogu koristiti veto da blokiraju sankcije protiv Moskve ili mjere protiv Pekinga. Nedavni izvještaji otvoreno upozoravaju da bi balkanske zemlje, ako uđu bez filtera, mogle postati promotori kineskih interesa unutar EU, posebno kroz sporazume o dugu, infrastrukturne projekte i sumnjive ekonomske veze. Ovo doprinosi argumentu za zaštitne mehanizme: članstvo da, ali sa sigurnosnom ogradom protiv onih koji bi se u budućnosti mogli pretvoriti u nove Orbane sa drugačijom zastavom.
U ovom kontekstu, strah od "novih Orbana" zapravo je strah od hibridnih elita: političke elite koja govori jezikom EU, potpisuje sporazume, prima sredstva, ali na terenu održava klijentelizam, kontrolu nad medijima, vrši pravdu i ima neprijavljene veze sa centrima interesa u Moskvi, Beogradu, Ankari ili Pekingu.
Viktor Orbán je pokazao kako se Unija može koristiti kao bankomat, blokirajući donošenje odluka u svakom kritičnom trenutku i neprestano prijeteći vetom dok se ne naprave ustupci. Brisel ne želi vidjeti balkansku varijantu ove sheme, bilo u Podgorici, Beogradu, Sarajevu ili Tirani. Stoga, čak i kada se javno govori o „evropskom snu o Balkanu“, iza kulisa se izrađuju prelazni modeli, ograničenja veta, novi mehanizmi sankcija i ideje koje bi promijenile sam način funkcionisanja EU nakon proširenja.
Za Albaniju, strateško pitanje nije jednostavno „kada ulaze“, već „s kojim statusom ulaze“. Albanija s relativno konsolidovanim institucijama, kredibilnim reformama u pravosudnom sistemu, slobodnijim medijima i transparentnijom ekonomijom može iskoristiti novu logiku proširenja u svoju korist: da dobije više sredstava, veći pristup zajedničkom tržištu, više investicija, a istovremeno pregovara da period „članstva bez veta“ bude minimalan u vremenu i ograničen u obimu. Albanija koja nastavi s polovičnim reformama, s vještačkom polarizacijom, s visokom korupcijom i zarobljenim institucijama rizikuje ulazak u EU kao primjer koji opravdava upravo ograničenja o kojima se danas raspravlja. U tom scenariju, Zapadni Balkan bi postao „testna komora“ nove EU, gdje bi formalna jednakost država članica bila zamijenjena na nekoliko godina praktičnom hijerarhijom prava.
Ukratko, jednostavnim jezikom: EU pokušava spasiti proširenje tako što se ne uništava iznutra. Balkanske zemlje, uključujući Albaniju, moraju jasno pročitati ovu poruku: „Da, želimo vas primiti; ali ovaj put, bez da vas pretvorimo u nove Orbane“. Ko god razumije ovu jednačinu i koristi je za jačanje vladavine prava i svoje demokratije, ima šansu da uđe kao partner, a ne kao osumnjičeni kojem se sudi. Ko god to ignoriše, rizikuje da dobije ulaznicu za EU gdje je fizički prisutan, ali politički ograničen.
